struka(e):
ilustracija
Ć, razvoj slova: 1. oblo glagoljično (bugarsko-makedonsko) šta (Marijinsko evanđelje, XI. st.), 2. oblo glagoljično (bugarsko-makedonsko) šta (Assemanijev evanđelistar, XI. st), 3. prijelaz prema uglastoj (hrvatskoj) glagoljici (Bašćanska ploča, oko 1100), 4. Bečki listići, XI-XII. st., 5. rukopisna uglasta (hrvatska) glagoljica (Fraščićev psaltir, 1463), 6. tipično slovo hrvatskoglagoljične kurzive, 7. kurzivna hrvatska glagoljica (Petrisov zbornik, 1468), 8. tiskana hrvatska glagoljica (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483), 9. tiskano glagoljično slovo (protestantska Tabla za dicu, 1561), 10. starocrkvenoslavensko ćirilično pismo (Savina knjiga, XI. st.), 11. starocrkvenoslavensko ćirilično pismo (Ostromirovo evanđelje 1056-57), 12. rukopisna bosančica, 13. rukopisna hrvatska ćirilica iz Poljica, 14. rukopisna hrvatska ćirilica iz Dubrovnika, 15. bosančica, veliko tiskano slovo, 16. bosančica, malo tiskano slovo

ć, peto slovo hrvatske abecede, počelo se u hrvatskim tekstovima pojavljivati oko 1835. Preuzeto je iz poljskog pisma (iz Lazarzove abecede). Prije toga glas ć pisao se različito, najčešće kao ch, ali i kao c, k, g, cs, tj, q, th, thy. P. Ritter Vitezović predlagao je znak vrlo sličan današnjemu: c’.

Razvoj slova kojima se u latinici, glagoljici i ćirilici bilježi štokavski kompaktni, prednjonepčani ć, odnosno čakavski umekšani t, (), u uskoj je vezi s činjenicom da na mjestu tih glasova u praslavenskome pretpostavljamo t’ ili k’. Starocrkvenoslavenska glagoljica ima slovo , a starocrkvenoslavenska ćirilica slovo  kojima se bilježe te glasovne vrijednosti, ali i sekvenca št. Već u najstarijim hrvatskim spomenicima, glagoljičnima i ćiriličnima, ta će slova bilježiti glas ć i sekvencu šć. Hrvatsko glagoljično slovo ima umjesto kružića četverokut .

I glagoljično i ćirilično slovo »šta« vrlo su vjerojatno ligature nastale od slova za š i t, tj. glagoljično je nastalo od , a ćirilično kombinacijom Ш i T.

Glas ć u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga palatalnoga *t’ nastaloga u starom jotovanju: svijeća (< *svět’a < *svoitjā), mlaćen (< *molt’enъ < *moltjenŭ) i u skupinama kt, gt ispred prednjih vokala: noć (< *not’ь < *nokti), moći (< *mot’i < *mogtei). Osim toga glas ć nastaje i u nekim primjerima staroga jotovanja skupine sk: išćem (uz zastario i stilski oblik ištem), usp. iskati, i redovito u novom jotovanju t: braća (< bratьja), pruće (prǫtьje) i metatezi jt: doći (< dojti: analogijom onda i ići < iti), a dolazi i u pozajmljenicama: ćelija (< grč. ϰελλίον, mn.), dućan (< tur. dükkân < arap. dukkān), ćorav (tur. kör < perz. kūr), ćakula (mlet. tal. ciacule, mn.).

Citiranje:

ć. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/13560>.