Čuvaši

Čuvaši, turkijski narod u Ruskoj Federaciji; oko 1,8 milijuna pripadnika, uglavnom u Čuvaškoj Republici te u Tatarskoj i Baškirskoj Republici. Tradicionalno se bave stočarstvom (govedarstvom). Sačuvali su mnoge tradicionalne običaje i obrte. U XVIII. st. počeli su prelaziti na pravoslavlje

Povijest

U X. st. na području rijeka Volge, Sure i Sijage spominju se Suvazi (Savazi), koji su se nalazili u sastavu države Bugara s Kame. U XIII. st. potpali su pod Mongole pa su bili u sklopu države Zlatne Horde (do XV. st.), a zatim (do XVI. st.) Kazanjskoga Kanata. Današnja čuvaška narodnost, koja pripada turkijskoj skupini naroda, stvorena je etnogenezom Bugara s Volge i njima srodnih Suvaza te manjih skupina ugrofinskih naroda. Godine 1552. Čuvaši su došli pod vlast Rusije. Sudjelovali su u ustancima Ivana Bolotnjikova (1606–07), Stjenke Razina (1670–71) te Jemeljana Pugačova (1773–75). Nakon Listopadske revolucije sovjetska vlast učvrstila se do svibnja 1918., a 1920. osnovana je Čuvaška autonomna oblast u sastavu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike, koja je 1925. pretvorena u Čuvašku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku, a 1991. u Čuvašku Republiku u sastavu Ruske Federacije.

Jezik

Čuvaški jezik samostalna je grana unutar turkijske porodice jezika i znatno se razlikuje od svih ostalih turkijskih jezika, osobito zbog utjecaja ugrofinskoga supstrata (marijski, udmurtski, mordvinski) i ruskoga jezika. Podijeljen je u dva dijalekta – virjalski i anatrijski, na temelju kojega se razvio standardni jezik. Od XVIII. st. piše se ćirilicom, koja je potkraj XIX. st. sustavno prilagođena čuvaškomu i usavršena 1917., kao jedini turkijski jezik koji se nije pisao nekim drugim pismom. Čuvaški je jedini srodnik izumrloga protobugarskoga (bulgarskog) jezika.

Književnost

Usmena narodna predaja i njezine književne tvorbe postojale su i prije nego što su Čuvaši stekli pismenost. Unatoč zasebnom jeziku, Čuvaši su uronjeni u moćnu rusku političku i kulturnu sredinu. Tako je učitelj Ivan Jakovljev (Jakovlev; 1848–1930) sastavio i uredio čuvašku abecedu na temelju ruske grafije (»Početnica za Čuvaše« – »Bukvar’ dlja čuvaš«, 1872), premda su već postojala takva nastojanja. Početke suvremene književnosti u XIX. st. obilježavaju etnografski zapisi i dječja književnost u okviru prosvjetiteljskih nastojanja, pa su Čuvaši, poput mnogih naroda unutar bivšega SSSR-a, bili književno dvojezični i pisali na ruskome i svojem jeziku. Istaknuti su autori druge polovice XIX. i početka XX. st. pjesnik Mihail Fjodorov (Fëdorov; 1848–1904), prozaik, pjesnik i etnograf Ivan Jurkin (1863–1943) te Konstantin Ivanov (1890–1915), poznat po pjesmi »Narspi« (1908). Pred revoluciju i nakon nje, što je tipično, osjećao se velik izravan utjecaj proze Maksima Gorkoga, da bi poslije zavladala mjerila ruske književnosti, kao i kulturni oblici koji dotad među Čuvašima nisu postojali: nacionalno kazalište (1918), književni časopisi i novine na narodnome jeziku, prijevodna književnost (uglavnom s ruskoga). U tom smislu, čuvaška književnost slijedi uzore tzv. sovjetske književnosti, koja je za neruski svijet tematski ostala bez interesa (narodni život u uvjetima tzv. socijalističkoga preobražaja). No javili su se i autori kao pjesnik sovjetske revolucije Miši (Mihail) Sespel (Mišši Çeçpĕl; 1899–1922), koji je uveo silabičko-tonski stih u čuvašku poeziju, lirik Genadij Ajgi (Gennadij Ajhi; 1934–2006), koji u pjesmama na ruskome i čuvaškome nastavlja tradiciju ruske i europske avangarde, a do »perestrojke« je objavljivao samo na Zapadu, romanopisac i dramatičar Miši Juhma (Mišši Juhma; r. 1936) te Nikolaj Tevetkel (Petrovski) (r. 1937), s prvom zbirkom soneta na čuvaškome (1995).

Čuvaši. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13548>.