civilno društvo

civilno (građansko) društvo, područje kolektivnog života pojedinaca koje se nalazi između obitelji i države i od njih je potpuno neovisno. Pojam potječe od societas civilis, latinskog prijevoda grčkog pojma koinōnía politikḗ (ϰοıνωνία πολıτıϰή), a označava političku zajednicu slobodnih građana. Moderni pojam civilnoga društva javlja se u političkoj teoriji usporedno s idejom moderne države, mijenja se i zadobiva novo značenje s temeljnim promjenama društvenih odnosa i političkih institucija. Taj pojam igra ključnu ulogu u novom razumijevanju legitimiteta vlasti, koje su razvili engleski empiristi XVII. i XVIII. st. Nasuprot dotadašnjemu dominantnom konceptu božanskoga legitimiteta vlasti, javlja se ideja da pravo vlasti na vladanje proizlazi iz pristanka svih građana, koji na taj način štite svoja prirodna prava s kojima se rađaju (J. Locke). Oni pristaju da država u njihovo ime obavlja neke zajedničke poslove, dok ostale zadržavaju za sebe i u njih se država nema prava miješati. Škotski prosvjetitelji (A. Ferguson) pod civilnim društvom razumijevaju društvo u kojem vladaju pristojni običaji i ponašanje, koje je nespojivo s despotskom državom. Ono podrazumijeva svijest o društvenim vezama i kolektivnom dobru, nasuprot slijepom individualizmu i samozainteresiranosti tržišnog društva. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. njemački filozof G. W. F. Hegel vidio je civilno društvo kao dio etičkog života koji zajedno čine: obitelj, civilno društvo i država. Funkcija je države briga za opće interese, tj. zaštita privatnoga vlasništva, provedba zakona, zaštita sigurnosti i života svakoga građanina. Na drugoj strani spektra nalazi se usko povezana obiteljska zajednica. Ta dva oblika organizacije života u zajednici povezuje civilno društvo kojemu je prostor definiran i ograničen zakonima i unutar kojega pojedinci zadovoljavaju svoje raznolike interese. Ono uključuje i gospodarsku sferu u kojoj vladaju tržišni zakoni automatske regulacije ponude i potražnje (A. Smith). Svim određenjima pojma civilnog društva zajedničko je nastojanje da se odredi odnos između privatne i javne sfere, između pojedinačnih interesa i općeg dobra. U liberalnoj teoriji civilno je društvo područje slobode koje se nalazi izvan dosega države. Tu svaki pojedinac slobodno raspolaže svojim vlasništvom, slobodno se izražava, zaštićen je od arbitrarnih fizičkih napada i slobodno bira osobni životni stil (J. S. Mill). Nasuprot takvu poimanju, K. Marx smatra da je civilno društvo neraskidivo vezano uz buržoaski društveni i gospodarski poredak te predstavlja jedan od instrumenata klasnog izrabljivanja. Teorija se u XIX. st., a osobito u prvoj polovici XX. st., manje izravno bavi civilnim društvom nego prije. Zanimanje za tu temu i njezine različite interpretacije ponovno naglo raste u 1970-im godinama. Poticaj za oživljavanje rasprave dolazi iz dvaju različitih izvora. Prvi je preispitivanje formalnih institucija demokracije i političke participacije u etabliranim demokracijama, naročito u okviru američke društvene teorije. Premda formalni instituti političke participacije, kao što su izbori i parlament, funkcioniraju, oni postaju previše okoštali i tromi da bi sami po sebi bili dovoljni na zadovoljavajući način pratiti dinamiku promjena društvenih interesa, rađanja novih političkih zahtjeva i interesnih skupina. Zato ponovno oživljava rasprava o tome što čini civilno društvo, odnosno kako zadovoljiti individualne interese u društvenom kontekstu i kako ostvariti opće dobro u individualnoj, privatnoj sferi. Američki teoretičar D. Bell navodi kao bitne konstitutivne elemente civilnoga društva lokalnu zajednicu, dobrovoljne udruge i crkve, smatrajući da je njegova bit mogućnost odlučivanja na lokalnoj razini i izbjegavanje kontrole svakodnevnoga života od strane države i njezine administracije. Naglašavanje lokalne zajednice i različitih primarnih skupina kao ključnih sadržaja civilnoga društva kulminira u radovima američko teoretičara Amitaia Etzionija, i njegovoj teoriji komunitarizma. Drugi je izvor oživljavanja rasprave o civilnom društvu razvoj događaja u državama središnje i istočne Europe u posljednjoj fazi jednostranačkih režima. Kao otpor sveprisutnim državama, u 1970-ima i 1980-ima ondje se javljaju disidentski pokreti, organizacije i kružoci, od kazališnih družina i jazz grupa do neformalnih sveučilišta i masovnih radničkih sindikata. Sve te grupe i organizacije djeluju izvan, mimo države (najčešće ih države i progone) i uspostavljaju nove vrijednosti i kriterije nasuprot onima koje nameće država. Središnje ideje toga novog poimanja civilnog društva, proizišlog iz sukoba s državom, sadržava esej V. Havela Moć nemoćnih, odnosno teza o nepokolebljivoj potrebi za životom u istini kao nesavladivoj snazi civilnoga društva koja će pobijediti totalitarnu državu. U suvremenoj političkoj teoriji civilno društvo je društveni prostor koji uključuje institucije i interakciju u području kulture, znanosti, obrazovanja, ekonomije i građanskih inicijativa koji su autonomni i izvan dosega države. Za razliku od klasičnih definicija, tomu se dodaje teza da je upravo civilno društvo, za razliku od države, područje u kojem se javljaju nove ideje, interesi, institucije i poticaji za ukupni razvoj i napredak društva.

civilno društvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12023>.