cecilijanski pokret (po sv. Ceciliji, zaštitnici glazbe), organizirani pokret za obnovu katoličke crkvene glazbe; započet u XIX. st., proširio se oko 1870–1920. osnivanjem cecilijanskih društava (prvo, 1868., u Bambergu), koja postaju pokretači i nositelji obnove u europskim i američkim zemljama. Cilj je pokreta pročišćavanje i poboljšanje crkvene glazbe prema liturgijskim, povijesnim i estetičkim mjerilima Katoličke crkve. Potvrđen 1870. poslanicom pape Pia IX., Cecilijanski pokret nastao je kao protuteža prodiranju i miješanju obilježja i stilova svjetovne, koncertantne, operne, simfonijske glazbe u crkvenoglazbeno stvaralaštvo i praksu. Težilo se za obnovom izvornoga gregorijanskog pjevanja, klasične vokalne polifonije (po uzoru na Palestrinu), potom i za stvaranjem crkvene glazbe u »strogom« crkvenom stilu, pa su osnivane škole za crkvenu glazbu (npr. Schola cantorum 1896. u Parizu, Papinski institut za crkvenu glazbu 1910. u Rimu i dr.), istraživački instituti, časopisi itd.
U Hrvatskoj je organizirani pokret započeo 1907. stalnim izlaženjem Sv. Cecilije, časopisa za promicanje cecilijanske reforme, te utemeljenjem Cecilijanskog društva u Zagrebu i zatim mnogobrojnih podružnica u hrvatskim župama. Pokretu su se priključili mnogi hrvatski skladatelji, orguljaši, zborovođe, a težište je djelatnosti postavljeno na nacionalne osnove, potiskivanje tuđinskih skladbi i stvaranje nabožnih popijevaka u narodnom duhu. U organizaciji Cecilijanskog društva održavani su u razdoblju do 1945. tečajevi za crkvene zborovođe i orguljaše, koncerti, natječaji za nove skladbe.
