bor (Pinus), biljni rod iz por. borova. Pripadnici tog roda rašireni su na sjevernoj polutki u šumskim područjima umjerenog pojasa. Rod je bogat vrstama (oko 115). Na stablu i na granama, na tzv. dugim ograncima, razvijaju se neugledni ljuskavi listovi, a u njihovu pazušcu posve mali, tzv. kratki ogranci, koji nose 2, 3, 5 ili 7 igličastih listova u zajedničkom rukavcu. Muški se cvjetovi razvijaju u nakupinama na vrhu prošlogodišnjih izdanaka, a ženski češeri pojedinačno na vrhu ovogodišnjih. Peludna zrnca imaju dva postrana mjehurića, koja su ispunjena zrakom. Vjetar raznosi mase peluda, pa zrnca dospijevaju na mikropilu sjemenog zametka. No proces oplodnje obavlja se tek godinu dana nakon oprašivanja, a za to se vrijeme u sjemenom zametku razvija embrionska vrećica, i primarni endosperm (makroprotalij) s jajnim stanicama u njoj. Tek je tada moguća oplodnja. Nakon oplodnje iz svakog se cvijeta češera razviju po dvije okriljene sjemenke, a njihova se plodna ljuska razvije u čvrstu, drvenu, povećanu tvorevinu, od koje se – nakon potpunog dozrijevanja – sjemenke otkidaju, te ih raznosi vjetar.
Borovi žive pod vrlo različitim ekološkim uvjetima. Otporni su prema mrazu i treba im obilno svjetla. Dobro se održavaju i na slabijim, kamenitim, pješčanim i suhim tlima. Obnavljaju se umjetno i prirodno. Obični bor (Pinus silvestris), raširen u Europi i sjevernoj Aziji, drvo je hladnih krajeva. U nas ga ima u šumama unutarnjih gorskih i planinskih područja. Izraste u drvo vitka, ravna i jedra debla. U dobi od oko 100 godina stablo mu je oko 25 m visoko i 30 cm debelo. Crni bor (Pinus nigra) raširen je u šumama i parkovima južne i sr. Europe u obliku više podvrsta i varijeteta, pa se razlikuju: ilirski, submediteranski, dalmatinski, grčki, zlatiborski, krimski, kalabrijski i korzički crni bor. Crni borovi dobro uspijevaju na lošem i suhom krškom tlu. Prikladni su za pošumljivanje degradiranih šumskih terena. Na takvim terenima obično se podižu borove pretkulture, kojima je svrha da poprave tlo. Alepski bor (Pinus halepensis) sredozemno je drvo. Raste u šumama i parkovima duž čitavoga sredozemnog područja. Uspijeva na oskudnom vapnenačkom tlu i dobro ga popravlja; njime se pošumljuju krški tereni u području sredozemne i polusredozemne klime; u nas je autohton u Dalmaciji. Po uzgojnim svojstvima sličan mu je brucijski bor (Pinus brutia), koji potječe iz južnog i istočnog Sredozemlja. U nas se često uzgaja u šumskim i parkovnim nasadima. Pinija (Pinus pinea) je izrazito sredozemno drvo. Najbolje raste na primorskome pješčanom tlu. Samonikla je u nas samo u istočnom dijelu Mljeta. Proširena je u kulturama i parkovima. Po svojoj kišobranastoj krošnji i krupnim češerima djeluje dekorativno; sjemenke (pinjoli) su jestive. Primorski bor (Pinus maritima) iz zapadnog Sredozemlja raširen je uzgojem po cijelom Sredozemlju i šire. Uzgaja se u šumskim i parkovnim nasadima duž čitava našeg toplijeg primorja. Na Rabu postoji oveća njegova kultura. U mladosti raste brzo. Pogodan je za smolarenje, zato je znatno proširen u južnoj Francuskoj (Landes). Munjika (Pinus heldreichii, Pinus leucodermis), balkansko-apeninski endem, raste kao visoko drvo u planinama višima od 1000 m na vapnenačkom tlu. Najsjevernija su mu nalazišta na Prenju i Čvrsnici. Planinski bor (Pinus mugo) samonikao je na visokim planinama sr. i južne Europe. Njegova odlika – bor krivulj (klekovina) – u nas tvori gornju granicu šume. Pripada zaštićenomu bilju. Molika (Pinus peuce) je tipičan balkanski endemski bor. Ima ga u planinama Makedonije, Crne Gore, Kosova, Bugarske, Albanije i Grčke. Raste na silikatnoj (rjeđe vapnenačkoj) podlozi pretežito iznad 1500 m visine. Izraste kao visoko drvo. Iz njega se dobiva skupocjena smola. U parkovnim nasadima vrlo je dekorativan. Borovac (Pinus strobus) raste u istočnom dijelu Sjeverne Amerike. Uzgaja se u Europi od početka XVIII. st. Zbog brza rasta uzgaja se u šumskim kulturama; čest je i u našim šumama. Odgovara mu područje umjerene klime; potrebno mu je bolje tlo; podnosi zasjene; uzgaja se u parkovima. Himalajski borovac (Pinus excelsa) uzgaja se u parkovima umjerenih klimatskih područja; ima široku, veliku krošnju, dugačke iglice i krupne češere. Limba (Pinus cembra) je alpski, karpatski i kavkaski bor. U nas se uzgaja u parkovima; u sibirskim krajevima stvara prostrane šume. U našim šumskim i parkovnim nasadima uzgajaju se i kanadski bor (Pinus banksiana), žuti bor (Pinus ponderosa), Jeffreyev bor (Pinus jeffreyi), smolasti bor (Pinus rigida) i kanarski bor (Pinus canariensis).
Drvo običnog i crnog bora (borovina) lako je, odn. srednje teško, meko, srednje čvrsto, elastično, dobro se obrađuje i vrlo je trajno (crna borovina nešto je trajnija od obične). Uporaba: građevno i stolarsko drvo, vodogradnje, pokućstvo, prozori, vrata, pod, rudničko drvo, stupovi za vodove, pragovi, celulozno drvo itd. Smolarenjem se dobiva smola. (→ terpentin).
