Biot-Savartov zakon

Biot-Savartov zakon [bjo sava:'ʀ~] (Laplaceov zakon [lapla's~]), fizikalni zakon koji opisuje vezu između jakosti magnetskoga polja i stalne električne struje koja ga je prouzročila. Otkrili su ga Jean-Baptiste Biot i Félix Savart izvodeći su pokus (1820) s dugim ravnim vodičem kojim teče struja I između dvaju magnetskih štapova. Pokazali su da je jakost magnetskoga polja na udaljenosti R od vodiča razmjerna električnoj struji I, a obrnuto razmjerna toj udaljenosti, i da smjer jakosti magnetskoga polja ovisi o smjeru električne struje. Pierre Simon de Laplace poopćio je taj eksperimentalni rezultat u matematički vektorski zakon, koji daje iznos i smjer jakosti magnetskoga polja dH u bilo kojoj točki prostora na udaljenosti r od elementa električne struje I, što protječe vodičem proizvoljna oblika: dH = (I · dl × r/r) / 4πR², gdje je dl infinitezimalna duljina žice u smjeru električne struje. Može se izraziti i u obliku: dB = (μ0I · dl × r/r) / 4πr², gdje je B magnetska indukcija a μ0 magnetska permeabilnost vakuuma. Smjer jakosti magnetskoga polja može se odrediti prema pravilu desne ruke: ako ispruženi palac pokazuje smjer električne struje, tada su prsti savinuti u smjeru jakosti magnetskoga polja.

Biot-Savartov zakon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7817>.