Beneška Slovenija (talijanski Schiavonia Veneta, Slavia Italiana i Slavia Friulana), kraj u sjeveroistočnoj Italiji između rijeke Natisone (slovenski Nadiža) na zapadu i srednjeg i donjeg toka Soče na istoku, u Furlaniji-Julijskoj krajini (Friuli-Venezia Giulia), sa znatnom slovenskom manjinom (30 do 35 tisuća Slovenaca). Obuhvaća 577 km². Pretežno brežuljkast i brdovit kraj, koji prema unutrašnjosti prelazi u ispone: Mataiu (Matajur; 1642 m), Musi (Muzac; 1860 m), Cadin (Čadin; 1818 m) i dr. Najgušće je naseljeno područje oko rijeke Natisone i porječja rijeke Torre (Ter), a najslabije u dolini rijeke Resije (Rezija). Beneška Slovenija je poljoprivredno područje, u kojem se ističe stočarstvo. Glavna naselja: Cividale del Friuli (Čedad), Tarcento (Tarčet) i Gemona del Friuli (Gumin). Beneška Slovenija od davnine je područje jakog iseljivanja. – Najprije pod vlašću Langobarda i Franaka, potom akvilejskih patrijarha, Mlečana (1420–1797), Austrije (1797–1805). Od 1805. do 1814. u sastavu Napoleonova Kraljevstva Italije, potom Austrije od 1814. do 1866., kada je pripala Italiji. Italija je vodila politiku talijanizacije tamošnjih Slovenaca. Tijekom I. svjetskog rata Benešku Sloveniju nakratko je okupirala Austro-Ugarska (1917–18). U međuratnom je razdoblju proces talijanizacije pojačan, a za II. svjetskog rata među beneškim Slovencima pojavio se pokret za oslobođenje od talijanske vlasti i ujedinjenje s ostalim Slovencima. Odlukom Pariške konferencije iz 1946. ponovno je predana Italiji.
