Županja, grad 31 km jugozapadno od Vinkovaca; 9153 st. (2021). Leži na 86 m apsolutne visine, na lijevoj obali Save, u blizini autoceste Zagreb–Lipovac (udaljena 5 km); željeznička pruga Županja–Vinkovci. Gospodarsko je središte južnoga, prisavskoga dijela nizine rijeke Bosut. Prehrambena (šećerana, tvornica mlijeka u prahu; preradba žitarica), metalna (poljoprivredni strojevi). Sačuvan je graničarski drveni čardak (XIX. st.), u kojem je muzej s paleontološko-arheološkom, povijesnom i etnografskom zbirkom. Župna crkva sv. Ivana Glavosjeka iz 1800; u unutrašnjosti su raskošni oltari iz istoga razdoblja. Tradicionalna folklorna manifestacija Šokačko sijelo (od 1968). Rodno mjesto skladateljâ i dirigenata S. Albinija i M. Pozajića, te pijanistice M. Lorković. – Područje grada bilo je naseljeno već u neolitiku. U srednjem vijeku nalazilo se na području vlastelinstva Selna. Naselje se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1501. kao Županje Blato, kada je pripadalo Kaločkoj nadbiskupiji, potom na Lazarusovoj karti iz 1528. Od 1536. županjsko područje bilo je pod osmanskom vlašću, a nakon oslobođenja (1691) ušlo je u sastav Vojne krajine te je Županja postala sjedištem 11. satnije 7. brodske pješačke pukovnije. God. 1717. u naselju je bila osnovana župa, a 1800. izgrađena župna crkva sv. Ivana Glavosjeka. Polovicom XVIII. st. stariji dio Županje dobio je svoj urbanistički oblik, koji se sačuvao do danas. God. 1861. bila je otvorena Narodna čitaonica. Ukidanjem Vojne krajine (1881) Županja je postala sjedište kotara, a 1911. sjedište Kotarskoga suda. Sredinom XIX. st. u županjskoj je okolici započela eksploatacija hrastovih šuma i proizvodnja dužica, a 1884. engleski su poduzetnici ondje izgradili tvornicu tanina i bačava, koja je radila do 1936. God. 1947. započela je raditi šećerana, a 1950. mljekara. Prilikom podjele teritorija Kraljevine Jugoslavije na banovine, područje Županje ušlo je 1929. u sastav Drinske banovine, a 1931. bilo je pripojeno Savskoj banovini; od 1939. nalazilo se u sastavu Banovine Hrvatske. Tijekom XIX. i XX. st. broj stanovnika stalno je rastao: 2211 st. 1857., 3508 st. 1931., 7024 st. 1961. i 11 947 st. 1991. Za Domovinskoga rata (1991–95) grad je, zbog srpskog granatiranja, pretrpio velike ljudske i materijalne gubitke.
