žrtve rata

žrtve rata, pripadnici oružanih snaga i civili poginuli na bojištu, stradali u zaleđu u ratnim operacijama ili ubijeni u odmazdama za vrijeme ili neposredno nakon rata. Osim izravnih žrtava, ratovi uzrokuju i neizravne gubitke (iseljavanje, smanjen natalitet i prirodni priraštaj), koji također utječu na demografsko stanje. Oba svjetska rata uzrokovala su velika stradanja stanovništva i goleme žrtve. U I. svjetskom ratu poginulo je na svim zaraćenim stranama oko 9 milijuna vojnika. Najviše poginulih imale su Njemačka (1,77 mil.), Rusija (1,7 mil.), Francuska (1,36 mil.) i Austro–Ugarska (1,2 mil.). Broj ranjenih pripadnika vojnih postrojbi procjenjuje se na 21,2 milijuna, a broj ratnih zarobljenika i nestalih na 7,7 milijuna. Izravne žrtve među civilnim stanovništvom bile su još veće. Ne postoji točan podatak o broju civilnih žrtava jer ni jedno međunarodno tijelo nije sustavno prikupljalo podatke, no prema grubim procjenama oko 13 milijuna civila ubijeno je u ratnim operacijama i vojnim pokoljima, odnosno umrlo od posljedica gladi ili bolesti uzrokovanih ratom. Sile pobjednice pokušale su nakon rata izvesti pred sud njemačkog cara kao krivca za rat i zločine, međutim do suđenja nije nikada došlo. Procjenjuje se da je ukupan broj poginulih vojnika i civila tijekom II. svjetskoga rata bio veći od 50 milijuna. Ni ti podatci nisu precizni, ponajprije zbog nepouzdanih podataka za Sovjetski Savez (oko 20 mil.) i Kinu (najmanje 10 mil.), države s najvećim brojem žrtava. Uz njih Poljska je imala oko 5,8 milijuna izravnih žrtava, a Njemačka 5,25 milijuna. Civilne žrtve bile su veće od vojnih zbog masovnoga stradavanja u bombardiranju gradova, rasnim, vjerskim i političkim progonima te zbog gladi (posebice u Kini), iscrpljenosti i bolesti. Broj ranjenih još je manje pouzdan od broja poginulih. Drugi svjetski rat uzrokovao je i velike selidbe stanovništva. Kraj rata samo u Europi dočekalo je oko 12 milijuna ljudi bez doma (ratni zarobljenici, preživjeli zarobljenici iz koncentracijskih logora, izbjeglice), a velik broj ljudi prisilno je preseljen nakon što su određene nove granice pa se procjenjuje da je u poratnim migracijama sudjelovalo i do 20 milijuna ljudi. Za zločine protiv mira i čovječnosti, koji su uzrokovali tolike žrtve, suđeno je nakon rata pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu dvadesetdvojici visokih njemačkih dužnosnika. Presudom od 1. X. 1946. dvanaest ih je osuđeno na smrt, trojica su oslobođena, a ostali su osuđeni na zatvorske kazne. Nürnberškom presudom u međunarodnom je pravu prihvaćen institut kaznene odgovornosti pojedinaca za zločine i žrtve u ratu. Na temelju japanske kapitulacije suđeno je pred Međunarodnim vojnim sudom za Daleki istok u Tokyju i glavnim japanskim zapovjednicima i dužnosnicima. Od 28 optuženih sud je sedmoricu osudio na smrt, šesnaestoricu na doživotnu robiju, dvojicu na vremenske kazne zatvora, dok su dvojica umrla tijekom postupka, a jedan je bio proglašen nesposobnim za suđenje. Zbog ratnog iskustva porasla je zabrinutost za žrtve rata pa je UN 1949. prihvatio Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata, koje produbljuju pravnu zaštitu od ratnih aktivnosti, ali i povećavaju odgovornost pojedinaca za njih u odnosu na konvencije iz 1929. God. 1968. prihvaćena je i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, koja obvezuje ugovornice da dokinu zastaru za ratne zločine. Naposljetku, nakon dugotrajne rasprave i mnogobrojnih neslaganja između svjetskih sila, UN je 1998. osnovao stalno tijelo nadležno za progon odgovornih za žrtve rata, → Međunarodni kazneni sud.

Ratovi su tijekom XX. st. i na području Hrvatske uzrokovali velike ratne žrtve koje su se, pak, znatno odrazile na opće kretanje broja stanovnika. Budući da hrvatsko područje nije bilo izravno zahvaćeno ratnim operacijama, u I. svjetskom ratu žrtve su uglavnom bili vojnici, većinom pripadnici austrougarskih postrojbi. S područja Hrvatske i BiH mobilizirano je oko milijun ljudi, a iz rata ih se nije vratilo gotovo 190 000. Neizravni gubitci (umrli od gladi i bolesti, smanjen natalitet) samo za Hrvatsku procjenjuju se na 380 000 ljudi. Glavnina žrtava u II. svjetskom ratu bili su civili, stradali najviše u političkim, rasnim i nacionalnim progonima i odmazdama. Mnogo civila stradalo je u koncentracijskim logorima (Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno), gdje su vlasti NDH, pristajući uz nacističku rasnu politiku, zatvarala i ubijale Srbe, Židove i Rome kao i politički nepoćudne Hrvate, a dio deportirale i u zloglasne njemačke logore. Civili s područja pod talijanskom okupacijom stradavali su i u talijanskim logorima. Velik broj osoba stradao je i od četničkoga terora. Vojne žrtve obuhvaćaju poginule pripadnike oružanih snaga NDH, antifašističkih postrojbi, drugih zaraćenih strana na hrvatskom području (četnici) te poginule u sastavu savezničkih i osovinskih snage izvan Hrvatske. Neposredno nakon rata jedinice jugoslavenske vojske izvršile su masovnu odmazdu nad pripadnicima oružanih snaga NDH te civilima u zbjegu kraj Bleiburga u Austriji, a dio ondje zarobljenih natjeran je na iscrpljujuće »marševe smrti«. Žrtava je bilo i među pripadnicima njemačke etničke zajednice, prije rata treće po brojnosti u Hrvatskoj, koje je jugoslavenska vlast progonila. Precizni brojčani podatci o stradanju i popisi žrtava II. svjetskog rata nisu nikada utvrđeni, no potkraj 1945. jugoslavenska je vlada Međusavezničkoj konferenciji za reparaciju u Parizu službeno prijavila 1,7 milijuna poginulih. Jugoslavenske vlasti u dva su navrata (1946. i 1964) pristupile sastavljanju poimeničnoga popisa žrtava fašističkog terora, no ni podatci tih popisa nisu nikad objavljeni jer nisu bili u skladu s prvotnom procjenom broja žrtava. Prikrivanje stvarnoga broja žrtava pogodovalo je politici njihova stalnog uvećavanja kao podlozi za tezu o stalnoj životnoj ugroženosti Srba zbog »urođene genocidnosti« Hrvata. Najistaknutiji u manipulaciji brojem žrtava rata, posebice brojem ubijenih u logoru Jasenovac (700 000 do milijun), bili su V. Dedijer te povjesničari V. Krestić, Milan Bulajić i Veselin Đuretić. Reakcija na takva stajališta bio je nekritički odnos prema žrtvama rata u hrvatskom iseljeništvu pa se uvećavao i broj žrtava u Bleiburgu i na križnome putu (200 000 do 300 000). Tek potkraj 1980-ih objavljena su istraživanja koja su postavila realnije brojčane okvire. V. Žerjavić je na temelju statističke metode izravne ratne gubitke u Jugoslaviji procijenio je na 1,027 milijuna, a u Hrvatskoj na 271 tisuću ljudi. Srpski emigrant Bogoljub Kočović došao je do sličnih procjena: 1,014 milijuna žrtava u Jugoslaviji, od čega 295 tisuća u Hrvatskoj.

Srpska je agresija na Hrvatsku 1991. uzrokovala nove žrtve rata. Velik broj žrtava ponovno su bili civili, stradali u etničkom čišćenju u svim dijelovima države izravno izloženima agresiji (primjerice, Dalj i Vukovar u Podunavlju, Voćin, Balinci, Četekovac u Slavoniji, Banska Struga i Zamlača u Banovini, Saborsko u Lici, Škabrnja i Nadin u Dalmaciji). Iako je na potpunost podataka o žrtvama utjecala nedostupnost dijela teritorija koji je bio okupiran, njihova točnost veća je nego u prijašnjim ratovima. Prema podatcima iz 2009. u Domovinskom ratu na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 12 500 osoba, dok za 1030 osoba nije bila poznata sudbina pa su se smatrali nestalima. U ratom oštećene osobe ubrajaju se i ranjeni, zatočeni u srpskim logorima, djeca ostala bez roditelja i branitelji s trajnim zdravstvenim poremećajima. Prema nepotpunim podatcima Hrvatskoga memorijalno–dokumentacijskog centra Domovinskog rata (ožujak 2014) na srpskoj je strani bilo 6153 poginulih i nestalih vojnika i civila. Za ratne zločine koji su prouzročili žrtve odgovarao je velik broj osoba pred hrvatskim sudovima, a dio optuženih i pred posebnim sudbenim tijelom koje je UN utemeljio za tu svrhu. (→ međunarodni sud za ratne zločine na području bivše jugoslavije)

žrtve rata. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67817>.