vjerovanja, pučka

vjerovanja, pučka (narodna vjerovanja), skup tradicijskih predodžbi o čovjeku i svemu što ga okružuje. Odražavaju način mišljenja koji pruža društveno prihvatljivo tumačenje pojava kojih je priroda bila nepoznata i neobjašnjiva pojedincu i zajednici. Oblik su društvene svijesti o čovjekovoj ugroženosti, slabosti i nemoći pred prirodom i prirodnim silama, odnosno pred nepoznatim u njegovoj okolini; ostvaruju se kroz niz postupaka običajno-obredne prakse. Budući da se isprepleću sa svim područjima života (običaji i moralne norme zajednice, društveni odnosi, stanovanje, gospodarenje, prehrana, odijevanje i umjetničko izražavanje), narodna vjerovanja društvene su i kulturne činjenice. Primjeri iz hrvatske etnografsko-folklorističke građe govore o bogatom naslijeđu vjerovanja iz pretkršćanskog doba. U procesu kristijanizacije mnoge su od tih tradicija napuštane jer su bile suprotne kršćanskome nauku, neke su se uklopile u kršćanski svjetonazor, a neke, zahvaljujući generacijskoj transmisiji, interakciji prošlosti i sadašnjosti te različitih društvenih slojeva, žive i danas. Temeljnom od tih predodžbi većina etnologa smatra vjerovanje u dušu i samostalna duhovna bića (→ animizam), nastalo iz ideje i težnje za besmrtnošću, odnosno vječnim životom. Polazeći od sebe, svoje osobnosti i prirode, čovjek je zaključio da u njem i oko njega postoji neka nevidljiva sila, a o njoj je sudio na temelju pojava kao što su jeka, sjena, odraz lika u vodi ili ogledalu, snova, vizija ili halucinacija. Stoga je prosudio da uz vidljivi, tjelesni, ima i nevidljivi dio, tj. dušu, kao osobit i besmrtni dio sebe. To je vjerovanje postupno prenosio na sva stvorenja i pojave u prirodi, nedvojbeno najprije na životinje, zatim na bilje, napokon i na nežive predmete. Postupno se iskristaliziralo uvjerenje da neke duše imaju osobit utjecaj na čovjekov život i sudbinu, ponajprije duše pokojnika i predaka, iz čega se razvilo štovanje, odnosno kult predaka (→ manizam). Iz njega proizlaze mnogobrojna vjerovanja, npr. u zagrobni život, srodnost duše i daha, duše i sjene, povezanost duše i imena, seljenja duše i sl. Slijedom toga, zabilježeni su mnogobrojni običaji u slučaju smrti nekoga od ukućana: od obveze kupanja i odijevanja umrloga, što je morao obaviti netko od onih koji s dotičnim nije bio u srodstvu, do suzdržavanja ukućana od pripremanja hrane (zbog vjerovanja o mogućem prijelazu smrti s umrloga na žive ukućane), čuvanja mrtvoga tijela kako se ne bi povukodlačilo, zakrivanja zrcala kako se duša umrloga ne bi ogledala u njem i zauvijek ostala zarobljena, prolijevanja vode u času iznošenja pokojnika iz kuće kao lustracijski čin i za njega i za žive ukućane, spremanja popudbine (viaticum) i sl. (→ pogrebni običaji). Kult predaka nazire se i u nekim godišnjim običajima, ponajviše božićnima; npr. običaji s panjem badnjakom, koji je po nekim tumačenjima personifikacija pretka, blagovanje pokojničke hrane u čast umrlim predcima, steranje slame kao ležaja za njih, ostavljanje hrane na stolu u Badnjoj noći za pretke koji će tada pohoditi dom te blagovati i blagosloviti ukućane i dr. (→ badnjak). Taj se kult nazire i u štovanju praga i ognjišta, mjesta pod kojima po vjerovanju prebivaju duše umrlih predaka. Istim načelima vođena su vjerovanja i štovanje svih ili nekih životinja (animalizam). Vjeruje se da i životinje poput ljudi imaju dušu, te da su neki životinjski duhovi zaštitnici ljudi, obitelji ili cijelih zajednica. U hrvatskoj etnografiji ima dosta podataka o štovanju nekih domaćih (npr. pčela, vola, pijetla) i divljih (npr. zmija, vuka, žabe) životinja. Prema tim se životinjama postupa s posebnom pažnjom i brigom te se prakticira niz običaja i obreda. Tako se primjerice životinjske nastambe o nekim blagdanima škrope blagoslovljenom vodom, životinje se hrane blagoslovljenom hranom i pićem (npr. o Božiću) te darivaju. S nekim se životinjama komunicira kao s ljudskim bićima, a najslikovitiji je primjer štovanja pčela, kojima se naviještaju značajniji događaji, npr. vjenčanje u kući, smrt ukućana, osobito ako je posrijedi starješina obitelji, a za pčele se ne govori da ugibaju, nego da umiru. Uz neke se životinje vezuju tabui; tako se primjerice nipošto ne ubija zmija koja živi blizu kuće ili pod pragom, jer se drži zaštitnicom doma i ukućana. Također se vjeruje da zmije žive u zajednici (obiteljima), leže na zakopanom blagu, a trava je sa zmijskoga legla ljekovita i čudotvorna. Vjerojatno od davnine potječe odnos prema vuku; iako se smatra opasnom i okrutnom životinjom, koja ubija i ljude i stoku, vuk se, sudeći prema hrvatskoj etnografiji, štuje kao životinja s posebnim moćima koje mogu za čovjeka biti korisne. Tako se vjeruje da je sretan onaj tko naiđe na trag vučje stope, pa i sam stane na nju, a vuku su posvećeni i ophodi → vučara (vukara). Tradicijskomu krugu vjerovanja pripadaju predodžbe u sveprisutnim natprirodnim silama (manaizam, orendizam,  → dinamizam). Riječ je o tajnovitoj, apersonalnoj i nematerijalnoj snazi čije djelovanje čovjek osjeća i strepi od nje. Ta snaga može biti koncentrirana u nekoj osobi, pa tako postoje vidovnjaci ili ljudi koji razumiju govor životinja. No ona se nalazi i u nekim pojavama poput buke, mraka, jeke i dr., pa i u prirodninama, npr. u oblacima, stijenama, jezerima. Bilježi se također vjerovanje u duhove nadnaravnih moći (→ demonizam). Takvi su npr. duhovi vegetacije (→ jurjevo), šume (→ vile), mraka (malić, orko i sl.), duhovi koji upravljaju ljudskom sudbinom u času rođenja (→ suđenice) ili upravljaju općenito ljudskim životom. Među njima su najčešća vjerovanja u vile, → more, → vještice, → krsnika. Svijetom lutaju i druga demonska bića, od kojih neka nose bolest i smrt (npr. kuga i kolera), a neka su zaštitnici ljudi (npr. Mlada Nedjelja, zaštitnica lovaca). U narodnim vjerovanjima nalazi se predodžba da su neke prirodnine prožete nadnaravnom mističnom snagom, npr. neke špilje, kamenje, čudotvorne trave i sl. Posebno poglavlje hrvatske etnologije, etnografije i folklora čini vjerovanje da pojedini ljudi imaju natprirodnu snagu kojom utječu na druge ljude ili druga živa bića (→ misticizam). To je vjerovanje najraširenije u strahu od → uroka, zlih očiju i sl. Iz straha od uroka proizašli su mnogi postupci zaštite i prevencije, npr. posebna pravila ponašanja za djecu, trudnice, mladenku i mladoženju, bolesnike i umiruće te nošenje apotropejskih predmeta (→ apotropej; hamajlija). U skup praktičnih aspekata vjerovanja idu i običaji → gatanja i pronicanja u budućnost kao osobit oblik misticizma. Prema sredstvu po kojem ili s kojim se gata, u hrvatskoj etnografiji sreću se podatci o gatanju po dlanu (hiromantija), po zvijezdama (astrologija), gatanje po plećki ovce ili svinje (skapulimantija), po dimu (kapnomantija), po utrobi životinja (haruspicij), po kavi, grahu, kartama, kretanju ili glasanju životinja (huk sove, zavijanje psa i dr.). Najčešća su bila gatanja u vezi s vremenom u nadolazećoj gospodarskoj godini ili ona o budućnosti i sudbini ljudi (npr. udaja i ženidba, uspjeh u poslu, smrt). Neka razdoblja u godini smatraju se posebno povoljnima za uspjeh u gatanju, npr. dvanaestodnevno razdoblje u predbožićno vrijeme (→ dvanaest dana). Posebno poglavlje tih tradicijskih predodžbi čine one o zemlji, svemiru i nebeskim tijelima (→ kozmografija; astrologija). Astronomska znanja utjecala su na stvaranje astroloških predodžbi kojima se ljudska sudbina vezuje uz pojedine zvijezde i zviježđa. Ovamo pripadaju vjerovanja o postanku i izgledu svijeta, vjerovanje u postojanje više svjetova, vjerovanje o »prvim« ljudima, pomrčini Sunca i Mjeseca (solarni i lunarni kult), vjerovanje o dugi koja po istom načelu vjerovanja ima proročansku i čudotvornu moć. Mnogobrojna su vjerovanja o posebnoj moći zemlje, vode, zraka ili → vatre. U tom smislu često se neke lokacije, poput izvora, ognjišta ili zgarišta godišnjih vatri, raskrižja, špilja, jama i sl. smatraju svetim mjestima, te su ih se ljudi ili klonili, ili upravo suprotno, na ta su mjesta hodočastili ne bi li skinuli uroke ili ishodili za sebe i svoju obitelj zdravlje i blagostanje. Voda se, osobito ona u bunarima, daruje bacanjem novčića, jabuke, laticama cvijeća, žitom, vinom; u njoj se ljudi umivaju, kupaju, prskaju se njome ili ju piju. Tim se postupcima iskazivalo strahopoštovanje i zazivalo blagostanje. Vatra, dim, ugarci, zgarište i pepeo, posebno ako je riječ o → obrednoj vatri, svojom svjetlošću i toplinom štite od zlih sila i bolesti. Niz je vjerovanja s magijskom pozadinom kojima se sadržaj odnosi na uvjerenje da neki ljudi svojim postupcima mogu utjecati na slijed događaja u prirodi ili na ljudsku sudbinu, da mogu gospodariti nadnaravnim silama ili ih barem držati pod kontrolom (podsjećanjem, molbom i molitvom, kletvom, željom, prisilom, prijevarom i sl.). Svi su ti postupci snažno prožeti magijskom praksom (→ magija). Pritom bitnu ulogu ima vjerovanje u osobitu moć pojedinih lokacija (raskrižje, međa, temelj, prag, streha, ognjište), dijelova dana (izlazak ili zalazak Sunca, ponoć, početak dana), određenih dana (sretni i nesretni), određenih brojeva (tri, sedam, devet), predmeta (sito i rešeto, prsten, pojas, krug, obješeničko ruho); vjeruje se npr. da nije dobro započinjati poslove u petak, neki se poslovi započinju s obzirom na Mjesečeve mijene i sl. Blagoslov i blagostanje može se prizvati, a učinak uroka i zlih sila poništiti upotrebom apotropejskih predmeta. To su predmeti koji svojom trajnom snagom blagotvorno i srećonosno utječu na one koji ih upotrebljavaju. Većina ih je mineralnoga, biljnoga i životinjskoga podrijetla, a snaga im je sadržana u svojstvima (oštrina, ljutina, tvrdoća, sjaj, boja i dr.). Među najčešće su korištenim apotropejima oni koji štite od uroka: sol, željezni, zlatni i srebrni predmeti (nožić, novčić), pepeo s ognjišta na kojem je gorio panj badnjak, blagoslovljena voda, krv. Od apotropeja biljnoga podrijetla čest je bijeli luk, posebno snažan u zaštiti od vještica, božićna slama, koja ima ne samo zaštitno nego i zdravonosno svojstvo, te se ljudi rado po njoj valjaju, a baca se i pod stoku u stajama, po voćnjacima i njivama, zatim mlado božićno zelenilo, a posebnu snagu ima tek prolistalo proljetno mlado bilje. Njime se kite ljudi i životinje, stambeni i gospodarski objekti. U vodi s mladim lišćem i laticama cvijeća obredno se umivalo i prskalo. Ljudi su se prućem međusobno udarali, vjerujući da će njegova vitalna snaga prijeći na njih. Jedan je od najprepoznatljivijih sklopova tih vjerovanja, koje prati bogata običajno-obredna praksa, vezan uz proljetni blagdan pastira, → Jurjevo. Među apotropejima životinjskoga podrijetla nalaze se dijelovi životinja, npr. lubanja, rogovi, zubi, rep, jezik, izmet, uskrsna jaja, ljuske uskrsnih jaja i dr. Apotropeji mogu biti i religijskoga podrijetla, ponajprije križ, odnosno raspelo; najčešće se rabi pri protjerivanju vještica, uroka i općenito zlih sila koje npr. izazivaju tuču i nevrijeme, te pri »ubijanju« vukodlaka. Nadalje, ljudi nose oko vrata ili ušivene u odjeću relikvije svetaca (moći), zapisane riječi iz svetih knjiga (zapisi), a snažan je apotropej voda koju je blagoslovio svećenik. Vjerovanja koja se prožimaju s religijom često su na granici s pučkom pobožnošću. Napokon, apotropejsku snagu imaju i neki geometrijski likovi, npr. krug, pentagram i heksagram koji se ucrtavaju ili urezuju iznad dječje kolijevke, na ulazu u stambeni ili gospodarski objekt i sl. (Salamonovo slovo). Među rijetkim, no ipak na hrvatskom prostoru zabilježenim vjerovanjima, nalaze se i ona u ljude koji lutaju svijetom i ne mogu umrijeti (nemri), u zaštitnike obitelji ili sela (vedi) i dr.

vjerovanja, pučka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64983>.