Vis, otok u srednjodalmatinskom otočju; obuhvaća 89,72 km² s 3287 st. (2021). Leži južno od Šolte (udaljena 30 km), jugozapadno od Hvara (16 km) i Brača (30 km), zapadno od Korčule (32 km); od obale je udaljen 44 km. Sa sjeverne strane oplakuje ga more Viškoga, a s istočne Korčulanskoga kanala; Biševski kanal odvaja ga od otoka Biševa (udaljen 4 km). Vis se pruža u smjeru istok–zapad; dug je 17 km, širok do 8 km. Građen je od gornjokrednih (vapnenac), trijaskih (gips, lapor) i pleistocenskih (pješčenjak, konglomerat) naslaga; ima i eruptiva. Vapnenac gradi i pokriva najveći dio otoka; od njega su i najviši visoki vrhovi (Hum, 587 m; Mali Hum, 515 m). Mnogobrojna krška polja (Dračevo, Plisko, Zlopolje, Vagonj, Velo, Čajno, Vinopolje, Smokovo, Vošćica, Tihobraće polja). Obala je duga je 84,9 km; koeficijent razvedenosti 2,5. Ističu se dva velika zaljeva: Komiški zaljev na zapadnoj obali i Viška luka (najbolja prirodna luka) u istočnom dijelu sjeverne obale. Na južnoj obali veće su uvale Stiniva, Ruda, Vela Travna, a na sjevernoj Stončica, Dobra luka, Rogačić, Gradac i Oključna. Uz njegovu sjevernu obalu leže otok Host, hridi Kamik, Rogačić i Krava te skupina hridi Volići. Najviše je otočića uz istočnu i jugoistočnu obalu: Pločica, Greben, Paržanj (Paržan) Veli, Paržanj (Paržan) Mali, Budikovac Veli, Budikovac Mali i Ravnik (Zelena špilja); ondje su i hridi Pupak, Zuberka i Gambur. Uz sjeverozapadnu obalu Visa leže otočići Barjak Veli i Barjak Mali te hrid Kamik. Vis je izložen sjeverozapadnomu i jugoistočnom vjetru. Prosječna srpanjska temperatura iznosi 24 do 25 °C, a siječanjska 9 °C; godišnja je količina oborina 700 do 800 mm; ljeti padne svega 40 do 80 mm kiše. Otok je uglavnom bezvodan; kraj Komiže ima vrela; arteški bunari. Prirodni biljni pokrov (crnika, divlja maslina, crni jasen) uglavnom je iskrčen; šumarci rogača i alepskoga bora. Uzgoj vinove loze, masline, smokve, južnog voća (limun, mandarina i dr.), artičoke i dr. Ribarstvo. Turizam. Trajektne veze sa Splitom i Hvarom. Većina stanovnika (89,1%) živi u dvama većim naseljima na otoku: Visu (1582 st.) i Komiži (1261 st.); ostala naselja: Rukavac (103 st.), Podstražje (60 st.), Marinje Zemlje (52 st.), Podhumlje (44 st.), Milna (39 st.), Žena Glava (37 st.), Podselje (35 st.), Plisko Polje (20 st.), Rogačić (18 st.), Duboka (10 st.), Podšpilje (10 st.), Dračevo Polje (9 st.), Borovik (7 st.) i Oključna (0 st.), .
Otok je nastanjen od prapovijesti; u Krajicinoj ili Teutinoj špilji na sjevernoj strani otoka otkopana je keramika iz razdoblja eneolitika, dok se nalazi (keramički ulomci, brončane fibule) te desetak gomila humaka i četiriju gradinskih naselja razasutih po otoku vežu uz rano, srednje i kasno brončano doba (oko 1800. do 1000. pr. Kr.). Iz ranoga željeznog doba (oko 800. do 600. pr. Kr.) potječu nalazi iz grobova na južnoj strani otoka kraj gradine Taleške glavice. U I. tisućljeću pr. Kr. otok su držali ilirski Liburni, a početkom IV. st. pr. Kr. na području današnjega grada Visa (u predjelu Gradine i na poluotoku Prirovu) razvila se antička Issa (Ἴσσα), najvažnija grčka kolonija na tlu Hrvatske, osnutak koje se vezuje uz kolonizatorsku djelatnost sirakuškoga tiranina Dionizija Starijega. Uz najstariju povijest Isse vezuje se i ilirski dinast Jonije, koji se u Strabonovoj Geografiji spominje kao vladar Isse, a čiju povijest vjerodostojnost potvrđuju oštećeni natpis na kojem se spominje »Jonijev otok« i nalazi brončanoga novca s njegovim imenom (IONIO), koji potječe iz sredine IV. st. Issa se od svojega utemeljenja razvijala kao samostalan polis te je kovala vlastiti novac, imala vlastitu flotu, razvijenu trgovinu, proizvodnju keramike i vinogradarstvo. U IV. i III. st. pr. Kr. osnovala je kolonije na području Lumbarde na Korčuli, Trogira i Stobreča. Kada ju je ugrozio kralj Agrona, Issa je 231. pr. Kr. obranila svoju samostalnost uz pomoć Rimljana, čijim je saveznikom postala. God. 47. pr. Kr., za građanskog rata između Cezara i Pompeja, stala je na Pompejevu stranu, te ju je nakon njegova poraza zauzeo Cezarov legat Vatinije. U to je doba izgubila svoje prijašnje povlastice i status slobodnoga grada, te je postala podanik Rima, ovisan o vlasti u novoj rimskoj koloniji Saloni. I dalje je ostala važno trgovačko središte; u tom su razdoblju bile izgrađene terme, kazalište i forum. U prvoj polovici I. st. stekla je i rimsko građansko pravo (Issa civium Romanorum).
U ranosrednjovjekovnom razdoblju Vis se nalazio pod vlašću Istočnorimskoga Carstva, a zatim je ušao u sastav hrvatske srednjovjekovne države. God. 997. otok je zauzelo mletačko brodovlje pod vodstvom Badovarija Bragadina, koji je srušio već pohrvaćeni grad Vis i stanovništvo odveo u roblje, dok se izbjeglo stanovništvo naselilo po selima u unutrašnjosti (Velo Selo, Dibje Selo). God. 1145. Mlečani su ponovno zauzeli otok Vis i zajedno s otokom Hvarom podčinili ga knezu u Zadru. Nakon kratkotrajne bizantske vlasti, Vis je 1180. potpao pod vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. U XIII. st. bio je nakratko (1222–42) pod knezovima Krčkima, pa knezovima Omiškima, a nakon izravne vlasti hrvatsko-ugarskih vladara (od 1242), Vis se s Hvarom 1278. podčinio Veneciji. Od polovice XIII. st. pa sve do 1797. bio je sastavni dio hvarske komune, Višani su bili punopravni članovi, a Veliko vijeće biralo je suca za cijeli Vis. God. 1358. otok je ponovno došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva i pod njom ostao više od pola stoljeća, izuzevši razdoblje 1390–94., kada je bio u sklopu bosanske države. God. 1403. kralj Ladislav Napuljski darovao je Vis zajedno s Bračom, Hvarom i Korčulom hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, koji ih je držao do 1414., kada ih je Sigismund Luksemburgovac, za sukoba s Hrvojem, predao Dubrovniku. Nakon kratkotrajne dubrovačke vlasti (do 1417), otoci su ponovno bili pod hrvatsko-ugarskom vlašću do 1420., kad su priznali vlast Mletaka. Javni život Višana nastavio se u zajednici s Hvarom, a njegovi su se stanovnici bavili uglavnom poljodjelstvom, stočarstvom i ribarstvom. Zemlja je bila u posjedu crkve i plemića, a obrađivali su ju seljaci vezani kolonatskim odnosom. Potkraj XV. st., nakon napada flote Ferdinanda I. Napuljskoga, kada je 1483. bilo uništeno dotadašnje otočno središte Velo Selo (današnje selo Podselje), stanovništvo se iz unutrašnjosti otoka počelo spuštati prema moru i na mjestu nekadašnje antičke Isse počelo se oblikovati naselje Vis, koje se snažnije razvilo u XVI. st. Istodobno se razvila i Komiža. Nakon 1646. Mlečani su na Vis preseljavali stanovnike Makarskoga primorja, koji su od mletačkih vlasti dobili posebne povlastice bescarinskog uvoza robe u Veneciju. Sve do pada Mletačke Republike (1797), kada je ušao u sastav Habsburške Monarhije, Vis je bio sastavni dio hvarske komune, a 1805. otok je, zajedno sa ostatkom Dalmacije, ušao u sastav Ilirskih provincija na Jadranu; u tom je razdoblju bio središte gusarenja i krijumčarenja. Pošto je 1811. u bitki između Hvara i Visa britansko brodovlje porazilo francusko-talijansko brodovlje i zauzelo Vis, Britanci su ondje organizirali svoje pomorsko uporište. Od 1815. do 1918. otok je bio pod habsburškom upravom. God. 1866., tijekom rata između Italije i Habsburške Monarhije, Italija je bezuspješno pokušala zauzeti otok, tada sve važniju habsburšku pomorsku utvrdu (→ viška bitka). God. 1860–61. viška općina podupirala je autonomašku politiku splitske i zadarske općine, 1870. narodnjaci su utemeljili prvo hrvatsko društvo Viški skup u Visu, 1886. dobili su višku, a 1889. i komišku općinu. Tek 1890-ih Vis je počeo gospodarski napredovati, zahvaljujući vinarstvu i preradbi ribe. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, temeljem Londonskog ugovora (1915), došao je pod vlast Kraljevine Italije (1918–21), a zatim je postao dio Kraljevine SHS. Za II. svjetskoga rata otok je imao važnu ulogu u antifašističkom pokretu. God. 1941. okupirala ga je Italija, da bi nakon njezina pada 1943. otok preuzela partizanska vlast, a nikada ga nije okupirala njemačka vojska. Na Visu je bila smještena saveznička vojna zračna luka, a od 1944. djelovao je kao središte partizanske vlasti i savezničkih vojnih misijâ. Velik dio otočnoga stanovništva za rata je bio evakuiran u logor El Shatt. U socijalističkoj Jugoslaviji, zbog njegova strateškoga položaja, na otoku je sagrađeno više od 30 vojnih objekata i do 1989. bio je zatvoren za strance. Jugoslavenska vojska napustila je Vis tek 1992. godine. Današnji razvoj otoka usmjeren je ponajviše na turizam i uslužne djelatnosti.
