Virovitica (njem. Wirowititz, madž. Verőce), grad i središte Virovitičko-podravske županije, sr. Podravina; 13 486 st. (2021). Leži na sjevernom podnožju Bilogore, južno od Drave (udaljena 14 km), uz Podravsku cestu i željezničku prugu (Varaždin–Virovitica–Našice–Osijek) te cestu Okučani–Pakrac–Daruvar–Virovitica–Madžarska; od Zagreba na zapadu udaljena je 155 km. Na mjestu porušenoga srednjovjekovnog burga podignuo je 1800–04. grof A. Pejačević veliki kasnobarokno-klasicistički dvorac, okružen opkopom i parkom (zaštićen od 1967. kao spomenik parkovne arhitekture); danas je to Gradski muzej (osnovan 1953) s arheološkom, etnografskom i kulturno-povijesnom zbirkom te galerijom slika. Samostanska župna crkva sv. Roka (1746–52) raskošne unutrašnjosti (oltari, kipovi, propovjedaonica, slike, crkveni namještaj i predmeti) ubraja se u najistaknutije barokne cjeline u Hrvatskoj. U samostanu se čuva velika zbirka slika i kipova iz XVII. i XVIII. st., vrijedna knjižnica i predmeti stare franjevačke ljekarne. Kazalište (osnovano 1945). Prehrambena (šećerana, proizvodnja octa, špirita, alkoholnih pića, stočne hrane), drvna (pokućstvo, kalupi), metalna (armature, alati, odljevci), kožarska (obuća) industrija; proizvodnja građevnoga materijala; preradba duhana; tiskarstvo. Rodni je grad astronoma i matematičara M. D. Bogdanića, kroatista T. Maretića, književnika M. Feldmana i dr. – Područje današnjega grada kontinuirano je naseljavano od prapovijesti. Na položaju Virovitica-Korija otkriveni su ostatci prapovijesnoga naselja sopotske kulture, a iz kasnoga brončanog doba potječe groblje kulture sa žarama (tzv. grupa Virovitica, XIII. do XII. st. pr. Kr.), pronađeno u samom gradu, te naselje na položaju Virovitica-Đota, koje je postojalo do ranoga srednjega vijeka (IX–X. st.). Na položaju Virovitica-Kiškorija-sjever nalazilo se keltsko (II. do I. st. pr. Kr.), a na položaju Virovitica-Kiškorija-jug antičko ruralno naselje (II–V. st.). U srednjem vijeku Virovitica je bila sjedište male Virovitičke županije, a u pisanim vrelima najranije se spominje 1234. kao magna villa Wereuche, kada joj je slavonski herceg Koloman podijelio gradske povlastice. Virovitičko se vlastelinstvo od 1241. nalazilo u posjedu ugarskih kraljicâ. Od XIII. st. u gradu su djelovali franjevci i dominikanci. U XIV. i XV. st. u izvorima je zabilježena kao civitas (grad) i oppidum (trgovište) pod nazivima Vereuche, Werevcze, Werewche. Hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac dao je 1429. grad u zalog, a 1437. u trajno vlasništvo Emeriku Marczalyu; potom je Virovitica promijenila nekoliko vlasnika (Pethold Edderbach, Nikola Čupor Moslavački, obitelj Banffy, Silvestar Swampek, Lovro Iločki). Između 1453. i 1474. ondje je bila sagrađena tvrđava (castrum). Od 1530-ih grad su počele ugrožavati provale Osmanlija, a od 1552. do 1684. nalazio se pod osmanskom vlašću. Vjerojatno su već 1552. ili najkasnije 1553. bili osnovani kadiluk i nahija Virovitica kao dio Požeškoga sandžaka, a sam grad imao je ulogu pogranične utvrde prema ostatcima onodobne Hrvatske. Oslobođenjem od osmanske vlasti (1684) Virovitica je bila pripojena Vojnoj krajini te je zadržala stratešku važnost sve do oslobođenja Slavonskoga Broda, Stare Gradiške i Pakraca od osmanske vlasti (1691). God. 1698. bio je donesen gradski statut i uspostavljen gradski magistrat. Vlastelinstvo se do 1726. nalazilo pod upravom Dvorske komore, a tada ga je kralj Karlo VI. dao vojvodi i knezu Josephu Flocku de Cordona. Uvođenjem županijskog uređenja u Slavoniji 1745. Virovitica je ušla u sastav obnovljene Virovitičke županije (sa sjedištem u Osijeku). Virovitičko se vlastelinstvo od 1750. do 1839. nalazilo u vlasništvu obitelji Pejačević, od 1841. u posjedu obitelji Schaumburg-Lippe, a 1910. kupio ga je grof Ivan Drašković. God. 1921. Virovitica je dobila status grada. Početkom II. svjetskoga rata okupirala ju je njemačka vojska te se 1941–45. nalazila u sastavu NDH; oslobođena je u travnju 1945. Za Domovinskoga rata JNA je u nekoliko navrata od rujna do studenoga 1991. granatirala grad.
