Vir, otok u sjevernoj Dalmaciji; obuhvaća 22,07 km² s 3045 st. (2021). Dug je 10 km, širok do 4,3 km. Leži uz jugozapadnu obalu otoka Paga (rastavlja ih kanal Nova Povljana). Građen je od krednih i paleogenskih vapnenaca, krednih dolomita i od pleistocenskoga pijeska. Najviši vrh Bandira (112 m). Nerazvedena obala duga je 31,9 km (koeficijent razvedenosti 1,9); zapadna je strmija, a istočna položitija. Južni dio otoka tvori sa susjednim kopnom prostrani Privlački zaljev; veće uvale: Duboka, Radnjača i Brdonja. Osim šumovitoga sjeverozapadnog ruba, otok je posve gol (kamenjar). Vinogradi, voćnjaci i oranice na sjeveroistočnoj su strani (tlo od pleistocenskoga pijeska pomiješana s crvenicom). Ovčarstvo. Vađenje pijeska. Naselje Vir leži na južnoj obali (uvala Sapavac); u njegovu su sastavu do 2006. bila sela Lozice i Torovi. – Najstarija nalazišta na otoku ostatci su gradinskih naselja na brežuljcima sv. Juraj i Gradina na sjevernom dijelu otoka. U pisanim vrelima otok Vir prvi se put spominje kao insula Veru u povelji hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. iz 1069., kojom se daruje muškomu benediktinskomu samostanu sv. Krševana u Zadru. Od XII. st. nalazio se pod vlašću Venecije, a zatim i hrvatsko-ugarskih vladara. Za osmanskoga napada na Nin u XVI. i XVII. st. otok Vir bio je pogranična zona između osmanske i mletačke vlasti. Iz toga doba potječe utvrda Kaštelina. Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. te osobito nakon II. svjetskoga rata broj stanovnika na otoku znatno se povećao.
