vinogradarstvo

vinogradarstvo, grana poljoprivredne proizvodnje koja obuhvaća uzgoj europske (domaće, plemenite) vinove loze (Vitis vinifera) radi proizvodnje grožđa za potrošnju u svježem stanju, odnosno za preradbu u vino, grožđice, sokove i druge proizvode od grožđa i vina (ocat, vinski destilat itd). Vinogradarstvo obuhvaća i uzgoj drugih vrsta loze iz roda Vitis i njihovih križanaca, radi proizvodnje loznih podloga plemenitoj vinovoj lozi.

Vinogradarska znanost bavi se istraživanjem agrobioloških svojstava odlika, klonskom selekcijom, hibridizacijom (radi uzgoja novih odlika iz roda Vitis), ekologijom, hranidbom loze, fiziologijom generativnog i vegetativnoga rasta i razmnožavanja te, uz pomoć različitih znanstvenih disciplina (morfologije, anatomije, genetike itd.), razvrstavanjem sorata radi praćenja evolucijskoga tijeka i njihova prepoznavanja.

Veliku porodicu lozica (Ampelideae, Vitaceae) suvremena je ampelografska znanost svrstala u 10 rodova od kojih je najvažniji rod Vitis. Taj rod čine dva podroda: Muscadinia, s dvije vrste, i Euvitis sa 76 vrsta, od kojih je 30 američkih, 45 istočnoazijskih i samo jedna euroazijska: domaća, plemenita loza Vitis vinifera. Ta vrsta obuhvaća između 17 000 i 20 000 odlika. Njihov neutvrđen točan broj posljedica je velikoga broja istoznačnica (sinonima) za istu odliku i činjenice da je smjer i intenzitet morfoloških promjena (osnova za takvo razvrstavanje) u različitim agroekološkim uvjetima različit. Zahvaljujući razvoju molekularne kemije i genetske identifikacije putem DNA to se pitanje uspješno rješava.

Od spomenutoga broja odlika, samo je manji broj (oko 500) gospodarski značajan za svjetsko vinogradarstvo, ali se preporučuje čuvanje svih ostalih u tzv. banci gena, koje mogu koristiti selekcionari.

Zakonom o vinu, vinske su odlike vinove loze svrstane u skupine uzgoj kojih je preporučen, dopušten, privremeno dopušten ili zabranjen. Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze u Hrvatskoj za pojedine podregije preporučena su ukupno 92 kultivara. Od bijelih to su: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, traminac crveni, traminac bijeli, sauvignon, rajnski rizling, muškat ottonel, moslavac, manzoni bijeli, silvanac zeleni, rizvanac (müller thurgau), kerner, ranfol (štajerska belina), veltlinac crveni, silvanac, semillon, škrlet, dišeća ranina, kraljevina, neuburger bijeli, muškat bijeli, muškat žuti, plavec žuti, veltlinac zeleni, šipelj, malvazija, muškat momjanski, žlahtina, trebbiano toscano, prč, mladenka, vlaška, kurtelaška bijela, bogdanuša, bratkovina bijela, cetinka bijela, grk, malvazija dubrovačka, vugava, medna bijela, zlatarica, kujundžuša (rudežuša), kuč, gegić, maraština, jarbola, debit, pošip, rkaciteli.

Od crnih ili crvenih to su: cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, frankovka, portugizac, pinot crni, zweigelt, alicante bouschet, gamay, syrah (shiraz), gamay bojadisar, lovrijenac, trnjak, blauburgunder, teran, borgonja, muškat ruža porečki, hrvatica, barbera, kadarun, muškat ruža crni, vlaška, crljenak kaštelanski (zinfandel), dobričić, plavac, ružica crvena, drnekuša, okatac crni, ninčuša, carignan, trojšćina crna, sušić, plavina, babić, sušćan, grenache, nebbiolo, lasina crna, zadarka crna, vranac, svrdlovina.

U Hrvatskoj od bijelih kultivara najviše se uzgaja graševina, od crnih plavac mali.

Među dopuštene (ali ne i preporučene) kultivare svrstano ih je 108. Vino proizvedeno iz njihova grožđa ne može nositi oznaku kontroliranoga zemljopisnog podrijetla.

U treću skupinu, privremeno dopuštenih (do njihove biološke amortizacije), svrstane su sve odlike zatečene u nasadima koje nisu na popisu preporučenih i dopuštenih. U četvrtu skupinu, sadnja kojih je zabranjena, svrstani su direktno rodni hibridi i sve ostale odlike koje nisu na popisu dopuštenih i preporučenih.

Dio grožđa vinskih odlika tzv. moštenica (kraljevine, žlahtine, plavca, malvazije, te većega broja plemenki i dr.) konzumira se u nas i u svježem stanju. Uvjeti za uzgoj zobatica (odlike grožđa koje se troše u svježem stanju), poglavito vrlo ranih (early cardinal, perlant bijeli i dr.) i ranih (kraljica vinograda, cardinal crveni i dr.) te srednje kasnih (alfons lavalée crni, muškat hamburg crni, afus ali i dr.), kasnih i vrlo kasnih (italija, muškat aleksandrijski i dr.) u Hrvatskoj postoje (npr. u Ravnim kotarima, dolini Neretve i na drugim područjima), ali su nedovoljno iskorišteni.

Od drugih vrsta loze u vinogradima, u nas zvanim loznjacima, za rasadničarstvo su najvažnije Vitis riparia, Vitis rupestris i Vitis berlandieri križanjem kojih su uzgojeni mnogobrojni hibridi, od kojih su najznačajniji Vitis riparia × Vitis rupestris (i to Schwartzmann, 3009 Couderac i dr.), Vitis berlandieri × Vitis riparia (od kojih se u Hrvatskoj najčešće koristi Teleki 8B, Kober 5BB, SO4 i dr.) te Vitis berlandieri × Vitis rupestris (99 Richter i dr.).

Od selekcija američke vrste loze Vitis rupestris valja spomenuti Rupestris du Lot (kod nas pogrješni sinonim Rupestris Montikola), jer su na njoj podignute, poglavito u regiji primorska Hrvatska, značajne površine vinograda u doba tzv. prve regeneracije (1880–1920) i jer se ta podloga za južna, topla i sušna područja i danas preporučuje.

Vinogradarstvo se može gospodarski uspješno razviti u umjerenom klimatskom pojasu (između 25º i 52º sjeverne i 30º i 45º južne geogr. širine), gdje srednja godišnja temperatura nije niža od 8 ºC ni viša od 20 ºC, srednja temperatura u doba vegetacije između 16 i 20 ºC, a temperatura u doba mirovanja loze ne pada ispod –15 ºC.

Na uspješan razvoj vinogradarstva (ponajviše zbog temperature zraka te količine i oblika oborina) utječe nadmorska visina, položaj planina (štiteći od prodora hladnih zračnih struja), okrenutost vinograda stranama svijeta (ekspozicija), nagib tla (inklinacija), blizina većih vodenih masa (mora, jezera, akumulacija), šuma, goleti itd. Optimalna je količina oborina 800 do 900 mm godišnje, a njihov je optimalan raspored ako ih oko 60% padne u tijeku vegetacije. Optimalnom relativnom vlažnošću zraka smatra se ona između 70 i 80%, a optimalnom insolacijom kada zbroj sunčanih sati dostiže 2400 godišnje. Među nepovoljne klimatske čimbenike posebno se ubrajaju: kasni proljetni i rani jesenski mrazovi, magla, tuča, rosa i snijeg, te učestalost i jak intenzitet vjetra.

Tlo utječe na rast i razvoj loze mehaničkom strukturom, naročito kemijskim sastavom.

Izborom odlike grožđa, razmakom sadnje (među redovima i u redu), uzgojnim oblikom prema visini i opterećenju (što se uređuje rezidbom), te drugim ampelotehničkim i agrotehn. mjerama usmjerava se urod i kakvoća uroda. Vinova loza, u pravilu, donosi plod u trećoj godini nakon sadnje, na jednogodišnjoj mladici (ljetorastu) izrasloj iz dvogodišnje. Puni se rod postiže od 5. do 7. godine. Bolestima vinove loze nazivaju se svi poremećaji koje izazivaju gljivice, bakterije i virusi te neživi uzročnici (npr. pomanjkanje ili višak nekih tvari u tlu) i zbog kojih nastaje šteta na biljci, urodu ili kakvoći plodova. Najbrojniji su štetnici kukci, glodavci, divljač i ptice. Štete nerijetko uzrokuje tuča, mraz, smrzavica i vjetar. Zaštita od navedenih štetnih utjecaja provodi se prskanjem kem. pripravcima protiv bolesti i štetnika, ograđivanjem od divljači i dr.

Hrvatska se vinogradarski dijeli u dvije regije: kontinentalnu Hrvatsku sa 7 podregija i 35 vinogorja i primorsku Hrvatsku s 5 podregija i 31 vinogorjem, koje se međusobno razlikuju po mnogobrojnim posebnostima (klimatskim, zemljišnim, specifičnošću autohtonoga sortimenta), što utječe na kakvoću i raznovrsnost konačnoga proizvoda.

Do sredine XIX. st. i pojave velike zaraze, prvi put registrirane 1862. za pepelnicu, 1881. za peronosporu i 1880. za trsova ušenca (→ filoksera), vinogradarske površine na području današnje RH bile su višestruko veće (npr. u Istri oko 40 000 ha, u Dalmaciji oko 70 000 ha) od sadašnjih.

Države s najvećim površinama vinograda u svijetu 2007.

Hrvatska je 2002. godine imala pod vinogradima 62 000 ha ili 0,394% od ukupnih svjetskih površina. Najveće količine uroda grožđa prerade se u vino. Srednja vrijednost godišnje proizvodnje u svijetu (1997–2006) bila je 266,4 mil. hL, u čem Hrvatska sudjeluje (bez dijela za potrebe domaćinstva) sa 466 000 hL ili 0,175%.

Vinogradarstvo je u Hrvatskoj tradicionalna kultura, a vinova loza biljka koja uz maslinu uspijeva ondje gdje druge kulture ne mogu opstati. Iako površinom malena, Hrvatska je klimatski raznovrsna i sadrži svih pet vinogradarskih zona (po A. J. Winkleru) koje se temelje na zbiru efektivnih temperatura.