struka(e):

vinčanska kultura, prapovijesna kultura kasnoga neolitika i ranog eneolitika; datira se između 5300. i 4400. pr. Kr. Ime dobila po nalazištu → Vinči kraj Beograda. Obuhvaćala je područje omeđeno na sjeveru Karpatskim planinama, na zapadu hrvatskim dijelom Podunavlja, a južni i jugoistočni dio zatvarali su Dinaridi sve do Grčke i Sofijskoga bazena. Uz Vinču važna su nalazišta: Turdaş, Tartaria i Parţa u Rumunjskoj, Gomolava, Botoš, Kormadin, Banjica, Pločnik, Gradac i Divostin u Srbiji, Gornja Tuzla u BiH, te Bapska kao jedino nalazište u Hrvatskoj. Osnovna kronološka podjela kulture pretpostavlja četiri razvojna stupnja: A, B, C i D (Friedrich Holste, 1939), novija je podjela na stariju i mlađu: Vinča-Tordoš (Turdaş) i Vinča-Pločnik (M. Garašanin, 1951), svaka sa svojim podstupnjevima. Kulturu obilježavaju višeslojna naselja redovito uz rijeke i na njihovim plodnim terasama. Uz poljodjelstvo i stočarstvo (uzgoj goveda i svinja), pripadnici kulture poznavali su i upotrebljavali rijetke sirovine (cinabarit, malahit), a prisutni su i predmeti dospjeli trgovinom (opsidijan, alabaster, spondilus). Premda se prije držalo da se kovinarstvo javlja tek u stupnju B, vezano uz iskorištavanje rudnika bakra u Rudnoj Glavi, prema današnjim saznanjima ono je bilo poznato od samih početaka vinčanske kulture. Keramičku proizvodnju obilježava iznimno kvalitetno, tamno, sjajno uglačano posuđe te osebujni keramički kipići, kojih je samo u Vinči pronađeno oko 2500 primjeraka.

Citiranje:

vinčanska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/vincanska-kultura>.