Velika Britanija i Sjeverna Irska (službeni naziv Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske/United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland), država u zapadnoj Europi, na otoku Velikoj Britaniji i sjeveroistočnome dijelu otoka Irske. Od ostalih Britanskih otoka pripadaju joj otoci Wight, Scilly, Anglesey, Orkney, Hebridi i Shetland; ukupno zauzima 244 385 km2 (bez unutarnjih voda 242 513 km²). Obuhvaća površinom najveću Englesku, Škotsku, Wales (zajedno čine Veliku Britaniju) i Sjevernu Irsku. Izlazi na Sjeverno more na istoku i Atlantski ocean na sjeveru i zapadu; između otokâ Velike Britanije i Irske nalaze se Irsko more na sjeveru i Keltsko more na jugu. Od europskoga kopna dijeli ju Engleski kanal (francuski La Manche) s Doverskim vratima. Duljina obale iznosi oko 12500 km; kopnenu državnu granicu ima samo između Sjeverne Irske i Irske (443 km).
Prirodna obilježja
Reljef i građa
Britanski otoci su uzvisine na prostranom podmorskom plićaku (kontinentski šelf), okružene plitkim morem (u prosjeku manje od 90 m). U Škotskoj, sjeverozapadnoj Engleskoj i Walesu prevladava planinski reljef, a u južnoj i jugoistočnoj Engleskoj brežuljkasto-ravničarski reljef (200 do 300 m). Najstariji dijelovi Velike Britanije (Škotsko visočje, djelomično Wales i Sjeverna Irska) ostatci su Kaledonskoga gorja, koje je u donjem paleozoiku bilo nabrano i poslije sniženo. Škotsko visočje ili Highlands, koje obuhvaća sjeverni dio Velike Britanije, građeno je od prekambrijskih i paleozojskih stijena; sastoji se od Sjeverozapadnoga visočja (North West Highlands; najviši vrh Carn Eige, 1182 m) i gorja Grampian međusobno odijeljenih udolinom Great Glen (prije Glen More) u kojoj se nalazi niz jezera. Grampian, gorje s vrhuncem Ben Nevis, 1343 m (najviše u Velikoj Britaniji), odijeljeno je Središnjom nizinom (engleski Central Lowlands) od područja Southern Uplands (visoravan s planinskim masivima, do 843 m visine na planini Merrick) s graničnim gorjem Cheviot na jugu Škotske. Sjeverna Irska, koja obuhvaća stari bazaltni ravnjak, okružen niskim gorjem Antrim (554 m), Mourne (850 m) i Sperrin (678 m), ima reljef sličan južnoškotskomu. Na južnoškotsko područje Southern Uplandsa i gorje Cheviot nastavljaju se prema jugu, meridijanskog smjera pružanja, mlade, hercinske planine koje su nabrane u karbonu; glavno Peninsko gorje (Cross Fell, 893 m) građeno je od karbonskih, permskih i trijaskih naslaga. Peninsko gorje prelazi na sjeverozapadu u Kumbrijsko gorje (Cumbrian Mountains; Scafell Pike, 978 m, najviši je vrh Engleske) s jezerskim područjem (Lake District), a na jugozapadu u velško Kambrijsko gorje i masiv Snowdon (1085 m). Hercinskim nabiranjem nastao je i brdoviti kraj Cornwalla (do 420 m visine) te obližnje granitno gorje Dartmoor (621 m). Uz karbonske naslage hercinskih planina (Peninsko gorje, južni dio Kambrijskoga gorja) vezana su nekoć bogata ležišta kamenog ugljena. Jugoistočno od crte koja se pruža od zaljeva Lyme (južna Engleska) do ušća rijeke Tees (sjeveroistočna Engleska) najmlađi je dio britanskoga teritorija, brežuljkast i nizinski kraj, građen od mezozojskih, tercijarnih i kvartarnih naslaga; najvažniji su dijelovi toga područja Londonska zavala i Midlands. U jugoistočnome dijelu Engleske nižu se pobrđa (North Downs, South Downs) visine 200 do 300 m. Na oblikovanje reljefa Velike Britanije utjecao je i pleistocenski ledeni pokrov, koji je gorja kaledonskoga i hercinskoga sustava znatno snizio. Velika Britanija (osobito zapadna Škotska i Wales) ističe se dobro razvedenom obalom; nijedna točka na otoku nije više od 120 km udaljena od mora. Donji dijelovi glacijalnih dolina pretvoreni su pozitivnim postpleistocenskim pomicanjem morske razine u uske, duboko u kopno uvučene zaljeve (→ firth). U Škotskoj su najveći zaljevi Moray Firth, Firth of Forth, Firth of Clyde, Firth of Lorne i Solway Firth; u Engleskoj, na granici s Walesom Bristolski kanal (s estuarijem rijeke Severn), a na istočnoj obali The Wash; u Walesu Cardigan, a u sjevernoj Irskoj zaljevi Belfast i Lough Foyle. Na vapnenačkim dijelovima južne i jugoistočne obale Engleske česti su obalni strmci (klifovi; Dover).
Klima
Velika Britanija ima umjerenu, izrazito oceansku vlažnu klimu s malim godišnjim kolebanjima temperature. Na klimu osim geografske širine utječu Atlantski ocean i topla Golfska struja, te položaj između maritimnih polarnih zračnih masa sa sjeverozapada i kontinentalnih polarnih s istoka, i povremeno kontinentalnih tropskih s juga. Srednja siječanjska temperatura snizuje se od zapada (7,0 °C jugozapadni dio poluotoka Cornwall) prema istoku (3,5 °C istočna Engleska), a srednja srpanjska od juga (17,0 °C Londonska zavala) prema sjeveru (13,0 °C sjeverna Škotska). Zapadno obalno gorje, koje je izravno izloženo vlažnomu oceanskom vjetru, prima godišnje najveću količinu oborina s maksimumom na zapadnim pristrancima velškog gorja (Snowdon, oko 5000 mm), Škotskoga visočja (preko 3000 mm) i u Lake Districtu. U istočnoj i jugoistočnoj Engleskoj, koja je od vlažnih vjetrova odijeljena gorjem, godišnja količina oborina uglavnom ne prelazi 750 mm. Snježni pokrov traje u prosjeku od 5 dana na jugozapadu do 25 dana na sjeveroistoku; snijeg se dulje drži samo na planinama. Česta magla (pretežno zimi) i znatna naoblaka svojstveni su većemu dijelu britanskog teritorija.
Vode
Velika Britanija ima gustu mrežu kratkih rijeka; najdulje su Severn (354 km), Temza (346 km), Trent-Humber, Great Ouse, Wye, Ouse/Ure, Tay, Spey i Clyde. Plovnost rijeka, osobito engleskih, koje obiluju vodom tijekom cijele godine, ovisi u prvome redu o visini plimnoga vala (kraj Cardiffa 11,4 m) i o njegovu uzvodnom prodiranju. Gradnja jedinstvenoga unutarnjeg plovnog sustava bila je olakšana niskim razvođima. Mreža plovnih kanala najgušća je u Engleskoj, a intenzivna izgradnja te kanaliziranje riječnih tokova bilo je potaknuto industrijskom revolucijom. Od mnogobrojnih međuriječnih kanala najvažniji (Grand Union, Trent and Mersey, Shropshire Union, Kennet and Avon, Leeds and Liverpool, Aire and Calder Navigation) povezuju glavne plovne rijeke: Temzu, Severn, Trent-Humber i Mersey. Osim Manchesterskoga kanala (Manchester Ship Canal), kojim plove i oceanski brodovi, britanski su kanali pretežno uski i nepogodni za suvremenu brzu plovidbu (kratke ustave, niski mostovi) pa služe za lokalni i turistički promet. Za dobivanje elektroenergije iskorištavaju se uglavnom škotske rijeke. Na mnogim rijekama provedena je ekološka sanacija (Temza i dr.). Jezera Škotskoga visočja (više od 30 000 jezera; Loch Lomond, Loch Shin), Kumbrijskoga gorja (Lake District; Windermere, Ullswater, Derwent Water) i Sjeverne Irske (Lough Neagh, s površinom od 383 km² najveće na Britanskim otocima; Lower Lough Erne i Upper Lough Erne) ledenjačkoga su podrijetla. Tektonsko jezero Loch Ness, u udolini Great Glen (Glen More), dio je zastarjeloga Kaledonskoga kanala.
Biljni pokrov
Prirodni je vegetacijski pokrov znatno izmijenjen čovjekovim utjecajem. Šume zauzimaju samo 11,9% ukupne površine (pretežno u Engleskoj i Škotskoj). Na sjeveru rastu crnogorične i miješane šume (s najvećim udjelom bora i breze), a na jugu šume listača. Najraširenije su hrastove šume s jasenom i brezom; bukva prevladava u jugoistočnoj Engleskoj. Glavne šumske površine nalaze se u engleskim manje vlažnim istočnim i južnim područjima. Gornja granica šume vrlo je niska (300 do 600 m). Najveći dio površine pokrivaju travnjaci (46,4%). Vazdazelene šikare i vrištine raširene su na Peninskom gorju, Škotskom visočju i u središnjem Walesu.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj živi 63 181 775 st., a prema procjeni 2017. godine 66 040 229 st. Stanovništvo Engleske (53 012 456 st. ili 83,9%, 2011) mnogo je brojnije od stanovništva svih ostalih dijelova zemlje (Škotska 5 295 403 st., Wales 3 063 456 st., Sjeverna Irska 1 810 863 st.). Prosječna je gustoća naseljenosti 260,5 st./km² (2011), pa se ubraja u najgušće naseljene europske države. Najgušće je naseljena Londonska zavala, te metropolitansko područje Manchestera i Liverpoola. Znatnom gustoćom naseljenosti ističe se i škotska Središnja nizina (Glasgow–Edinburgh), sjeveroistočna Engleska između rijeka Tyne i Tees, jugoistočni Wales (oko Cardiffa), područje oko Bristola i primorje Engleskoga kanala istočno od Poolea. Rijetko su naseljena planinska područja (Highlands, 11,6 st./km²), veći dio Škotske, Walesa, Sjeverne Irske i Peninsko gorje. Glavninu stanovništva (2011) čine bijelci europskoga podrijetla (87,1%; Englezi, Škoti, Velšani, Irci i dr.); crnci britanskoga, afričkoga (iz bivših britanskih afričkih kolonija) ili karipskoga (Antili) podrijetla čine 3,0% populacije, mješanci 2,0%, Indijci 2,3%, Pakistanci 1,9%, Bengalci 0,7%, Kinezi 0,7%, a ostali 2,3%. Od ukupnoga stanovništva 6 071 093 st. ili 9,2% (2017) nisu državljani Ujedinjenoga Kraljevstva. U službenoj je uporabi engleski jezik, a u Walesu velški i engleski; u Škotskoj je raširen i škotski jezik (Scots, varijetet engleskog jezika; govori ga oko 1,5 milijuna stanovnika, 2011), dok je škotski gelički (gaelski) jezik gotovo izumro (oko 59 000 govornika, uglavnom na Hebridima i Škotskom visočju). Od jezika kojima govore useljenici najrašireniji su poljski (1,0%), pandžapski (0,5%) i urdski (0,5%). Stanovnici su prema vjeroispovijesti kršćani (59,5%; anglikanci, rimokatolici i drugi kršćani), muslimani (4,4%), hinduisti (1,3%), sikhisti (0,7%), židovi (0,4%) i dr. (0,8%); nereligioznih je 25,7%, a nije se izjasnilo 7,2% stanovništva (2011). Unatoč velikim emigracijama kojima je anglizirano područje mnogo veće od matice zemlje, broj stanovnika stalno se povećava: prema prvome popisu iz 1801 (bez Sjeverne Irske) on je iznosio 10,5 milijuna; 1901. godine 38,2 milijuna; 1931. godine 46,0 milijuna; 1961. godine 52,7 milijuna; 1971. godine 55,5 milijuna; 1981. godine 55,7 milijuna; 1991. godine 55,8 milijuna; 2001. godine 58,8 milijuna. U razdoblju od 1815. do 1930. oko 20 milijuna ljudi napustilo je Veliku Britaniju i Sjevernu Irsku useljavajući se u zemlje Commonwealtha i SAD. U istome razdoblju jačala je povratna struja i imigrirao je velik broj Europljana (uglavnom Rusi, Poljaci, Nijemci i Madžari). Ipak, gubitak ljudi emigracijama od 1871. do 1931. iznosio je oko četiri milijuna. Od 1931. ističu se dva manja imigracijska vala: prvi 1931–40. iz Irske i Europe (oko 250 000 izbjeglica) i drugi 1950-ih i 1960-ih iz zemalja Commonwealtha, osobito Antila, Indije i Pakistana. Unutarnjim migracijama stanovništvo najviše dobiva Škotska, a u manjoj mjeri i Wales, dok ga Engleska gubi; karakteristična je seoba stanovnika iz velikih engleskih gradova u manje sredine. U razdoblju od 2007. do 2017. broj stanovnika u zemlji porastao je za 7,7%, najviše u Engleskoj (8,2%), a najmanje u Walesu (4,0%). Porast broja stanovnika rezultat je ponajprije većega useljivanja od iseljivanja, a u manjoj mjeri i prirodnoga priraštaja. Godine 2016. prema broju useljenika (588 993) i iseljenika (340 440) Velika Britanija bila je na drugome mjestu u Europskoj uniji, iza Njemačke. Prirodni priraštaj (2,2‰, 2017) koji je u stalnom padu, još uvijek je znatno veći od prosjeka država Europske unije (–0,4‰); natalitet iznosi 11,4‰ (2017; u EU-u 9,9‰), mortalitet 9,2‰ (2017; u EU-u 10,3‰), a mortalitet dojenčadi 3,8‰ (2016; u EU-u 3,6‰). Zbog većega prirodnoga priraštaja i useljivanja mlađega, radno sposobnog stanovništva, dobna je struktura stanovništva povoljnija od prosjeka za Europsku uniju; u dobi je do 14 godina 17,8% st. (2017; u EU-u 15,6%), od 15 do 64 godine 64,1%, a u dobi od 65 i više godina 18,1% st. (u EU-u 19,5%). Očekivano trajanje života za rođene 2016. iznosi 79,4 godine za muškarce i 83,0 godina za žene. Ekonomski je aktivno 74,1% radno sposobnog stanovništva (u dobi od 15 do 65 godina; 2017). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 1,3% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu, proizvodnom obrtu i građevinarstvu 15,3% st. te u uslužnim djelatnostima 83,4% st. (2015). Od velikog broja sveučilišta najstarija su u Oxfordu i Cambridgeu (XII. i XIII. st.), zatim škotsko sveučilište St Andrews, sveučilišta u Glasgowu, Aberdeenu i Edinburghu (XV. i XVI. st). Glavni je grad London. Glavnina gradskoga stanovništva okupljena je u velikim britanskim konurbacijama (od popisa 2011. nazivaju se built-up area): Veliki (Greater) London (9 787 426 st., 2011), Greater Manchester (2 553 379 st.), West Midlands (2 440 986 st.; najveći grad Birmingham), West Yorkshire (1 777 934 st.; Leeds), Greater Glasgow (1 209 143 st.), Liverpool (864 122 st.), South Hampshire (855 569 st.; veći gradovi Southampton, Portsmouth), Tyneside (774 891 st.; Newcastle), Nottingham (729 977 st.), Sheffield (685 368 st.), Bristol (617 280 st.) i Belfast (595 879 st.).
Uz London (8 173 941 st.) veliki su gradovi (2011): Birmingham (1 085 810 st.), Glasgow (590 507 st.), Liverpool (552 267 st.), Bristol (535 907 st.), Sheffield (518 090 st.), Manchester (510 746 st.), Leeds (474 632 st.), Edinburgh (459 366 st.), Leicester (443 760 st.), Bradford (349 561 st.), Cardiff (335 145 st.), Coventry (325 949 st.), Nottingham (289 301 st.), Kingston upon Hull (Hull; 284 321 st.), Belfast (280 211 st.) i dr.; u gradovima živi 83,1% st. (2017).
Gospodarstvo
Ekonomski dominantan utjecaj u svijetu Velika Britanija je gradila od početka XVIII. st. Razvijala je prekomorsku trgovinu (→ istočnoindijske kompanije), a početni industrijski razvoj zasnivala je na domaćim ležištima ugljena, proizvodnji željeza i čelika, strojeva, gume, kemikalija, tekstila, brodova, vozila i dr. (industrijska revolucija), kasnije i na kolonijama te je postala jedno od težišnih trgovačko-financijskih središta u svijetu (Londonska burza). Tijekom XIX. st. bila je glavna zagovornica slobodne trgovine, imala je najveću trgovačku flotu na svijetu, a funta je bila najvažnija valuta u međunarodnim plaćanjima i deviznim rezervama. U bankarskom sektoru nastaju Bank of England (1694), Lloyds Bank (1765), HSBC (The Hong Kong and Shanghai Banking Corporation; 1865), Barclays (1896). U rudarstvu se osnivaju multinacionalne kompanije Rio Tinto (1873., britansko-australska) i Anglo American (1917), u naftnoj industriji Shell (1907., britansko-nizozemska) i British Petroleum (1909., kao Anglo-Iranian Oil Company). U telekomunikacijama nastaje BT Group (razvila se od British Telecoma kojega začetci sežu u 1840-e), u duhanskoj industriji BAT (British American Tobacco; 1902), u trgovini i maloprodaji Tesco (1919) itd. Pad britanske gospodarske moći započinje početkom XX. st., nastavlja se nakon I. svjetskog rata te osobito tijekom i nakon II. svjetskog rata poslije kojega se gospodarski obnavlja s pomoću Marshallova plana, ali je njezina globalna dominacija oslabljena ekonomskim rastom SAD-a, a potom i drugih zemalja. Ograničen utjecaj zadržala je putem Commonwealtha, a u europske ekonomske integracije uključuje se 1973 (u Europsku zajednicu, od 1992. Europska unija; napušta je 2020). U industriji je kao važan razvojni pokretač održana proizvodnja motornih vozila (u njihovu svjetskom izvozu 1950. udjel britanskih kompanija bio je oko 50%); poznati proizvođači bili su Vauxhall Motors (osnovan 1857), Rover Company (1878), Daimler Motor Company (1896), Austin Motor Company (1905), Rolls-Royce (1906), Morris Motors (1912), Aston Martin (1913), Bentley (1919) i dr. Međutim, zbog velike konkurencije stranih proizvođača, dio tih kompanija im je prodan (ili im je pridružen), te je sredinom 1970-ih britanska proizvodnja motornih vozila bila na šestome mjestu u svijetu (2022. je na 18. mjestu s približno 876 600 proizvedenih vozila). Od 1960-ih veliko gospodarsko značenje ima iskorištavanje nafte i plina u podmorskim ležištima Sjevernoga mora, iako se veći dio energenata i dalje uvozi (2022. proizvedene su 38,2 milijarde kubnih metara prirodnoga plina, dok je proizvodnja nafte iznosila 778 000 barela na dan). Zalihe sirove nafte procjenjuju se na 2,5 milijarda barela, a prirodnoga plina na 180 661 milijardu kubnih metara (2021). Iskorištavanjem prirodnih goriva podmiruje se najveći dio domaće energetske potrošnje (2020. udjel je prirodnoga plina 41,9%, nafte 31,2%, a ugljena 3,4%). Gospodarski je rast 1960–80. bio uglavnom stabilan; BDP je povećan sa 73,2 milijarde USD 1960 (oko 1398 USD po stanovniku) na 564,9 milijarda USD 1980 (10 032 USD po stanovniku). U prvoj polovici 1980-ih BDP se smanjio, a zatim od sredine 1980-ih raste do 1,09 bilijuna USD, 1990 (19 095 USD po stanovniku). To je razdoblje privatizacije državnih kompanija i široke ekonomske liberalizacije u razdoblju vlade Margaret Thatcher (1979–90), obilježeno i najvećom poslijeratnom stopom nezaposlenosti od 13% 1982 (potom se ona postupno smanjuje i 1990. iznosi 5,8%). Početkom 2000-ih BDP je nastavio rasti do 3,09 bilijuna USD (2007), a zatim je, pod utjecajem svjetske gospodarske krize, pao na 2,41 bilijun USD (2009). Slijedilo je razdoblje nestabilnog oporavka te je 2009–20. prosječna godišnja vrijednost BDP-a bila 2,73 bilijuna USD. BDP je 2018. iznosio 2,85 bilijuna USD (peto mjesto u svijetu, iza SAD-a, Kine, Japana i Njemačke), dok je BDP po stanovniku bio 42 944 USD (26. mjesto u svijetu). U sastavu BDP-a (2018) vodeći je bio uslužni sektor (79%), potom industrijski (20,3%) i poljoprivredni (0,7%). U industriji prevladavaju tehnološki visokorazvijene djelatnosti; razvijena je strojogradnja, elektronička industrija, proizvodnja zrakoplova i naoružanja, brodogradnja, telekomunikacijski i informatički sektor, petrokemijska industrija, proizvodnja lijekova, hrane, pića, i dr. U prevladavajućem uslužnom sektoru vodeće je financijsko poslovanje. Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti 2009–19. iznosila je 3,9%. Godine 2022. BDP je ponovno 3,09 bilijuna USD (2021. bio je 3,14 bilijuna USD), dok je BDP po stanovniku 46 125 USD. Najveće prihode u 2021. imaju naftne kompanije Shell (261,76 milijarda USD) i British Petroleum (158 milijarda USD). U rudarstvu su to Rio Tinto (63,4 milijarde USD) i Anglo American (41,5 milijarda USD), u bankarstvu HSBC (59,3 milijarde USD), Lloyds Banking Group (58,4 milijarde USD) i Barclays (30,1 milijarda USD), u farmaceutskoj i biotehnološkoj industriji GlaxoSmithKline (46,9 milijarda USD) i AstraZeneca (38,6 milijarda USD), u telekomunikacijama Vodafone (53,6 milijarda USD) i BT Group (28,8 milijarda USD), u maloprodaji Tesco (84,1 milijarda USD), u duhanskoj industriji BAT (35,3 milijarde USD), u zrakoplovnoj i vojnoj industriji BAE System (26,8 milijarda USD). Velika Britanija među vodećim je zemljama u proizvodnji i izvozu raznih zabavnih, kulturnih i informativnih medijskih sadržaja; samo prihod filmske industrije iznosi približno 120 milijarda USD (2022). Pozitivne gospodarske učinke ima i studiranje stranih državljana, po čemu je Velika Britanija među vodećima u svijetu (uz SAD i Australiju). U akademskoj godini 2021/22. bilo je 679 970 stranih studenata, najviše iz Kine (22,3%) i Indije (18,6%), a procijenjena je zarada od njihova studiranja 48,85 milijarda USD. Prihodi izdavača znanstvene literature 2022. bili su oko 4,3 milijarde USD (približno 70% ostvareno je izvozom). Od ukupne prodaje knjiga i časopisa 2022. zarađeno je oko 8,5 milijarda USD (od toga približno 60% na stranom tržištu); vrijednost prodaje knjiga i časopisa u materijalnom obliku bila je oko 4,7 milijarda USD (55% od ukupne), a od elektroničkih knjiga 3,8 milijarda USD.
Velika Britanija atraktivna je i kao turističko odredište. Turizam se postupno obnavlja nakon pandemije bolesti COVID-19; 2022. zemlju su posjetila 31,2 milijuna stranih turista a prihod je iznosio oko 32,7 milijarda USD (2019. bilo je 40,9 milijuna stranih turista a prihod je bio 36,4 milijarde USD). Turistički su zanimljivi i londonski muzeji; 2022. British Museum imao je četiri milijuna posjetitelja (5,9 milijuna 2018), Tate Modern 3,8 milijuna (5,7 milijuna 2018), National Gallery 2,7 milijuna (5,2 milijuna 2018) itd. Poljoprivreda ima najmanji udjel u stvaranju BDP-a (0,8%, 2022). Godine 2020. domaćom proizvodnjom podmiruje se oko 55% prehrambenih potreba; proizvodnja žitarica, mlijeka, mesa i jaja uglavnom u potpunosti podmiruje domaću potražnju, većim dijelom i proizvodnja uljarica (80%), krumpira (71%) i šećerne repe (63%), a manje svježeg povrća (54%) i voća (16%). Vrijednost izvoza hrane i pića 2020. bila je 27,4 milijarde USD (uglavnom u zemlje EU-a, te manje u SAD i Kinu), a uvoza 61,6 milijarda USD (oko 80% uvoza je iz EU-a, najviše iz Nizozemske, Irske, Njemačke i Francuske). Izvoz ribe (452 000 t) također je najveći prema europskim zemljama (potom prema SAD-u i Kini), a uvoz (721 000 t) je najveći iz Kine, Njemačke i Islanda (2020). Velika Britanija među vodećim je proizvođačima žestokih pića; njihovim izvozom 2021. zaradila je 7,7 milijarda USD. Vrijednost ukupnoga robnog izvoza 2021. bila je 470,5 milijarda USD, dok je vrijednost izvezenih usluga iznosila 454,4 milijarde USD; robni uvoz bio je vrijedan 688,2 milijarde USD, a uvoz usluga 260,4 milijarde USD. Prema udjelu u BDP-u izvoz usluga i roba iznosio je 28,8%, a njihov uvoz 30% (2021). U izvozu prevladavaju vozila, zlato, plinske turbine, nafta i njezini derivati, lijekovi, kemikalije, industrijski strojevi i oprema, zrakoplovi, metali, elektronički uređaji, hrana, piće, oružje, i dr. Uvozi zlato, naftu i plin, lijekove, vozila i dijelove, metale, računala, telekomunikacijske uređaje i opremu, elektroničke dijelove, hranu, pića, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (12,7%), Njemačka (8,7%), Švicarska (8,4%), Nizozemska (7,8%), Irska (6,1%), Francuska (5,6%) i Kina (4,4%). Uvozi najviše iz Kine (13,2%), Njemačke (10,9%), SAD-a (8,6%), Nizozemske (6%), Norveške (5,2%), Belgije (4,5%) i Francuske (4,4%). Veličina je javnoga duga 101,9% BDP-a, stopa inflacije je 7,9%, a stopa nezaposlenosti 3,6% (2022).
Promet
Prometna je mreža dobro razvijena. Željeznička mreža Velike Britanije duga je 16 209 km (2016), a Sjeverne Irske 303 km (povezana je sa željezničkom mrežom Irske). U Velikoj Britaniji cestovna je mreža duga 397 039 km (2016; od toga 13% autoceste), a u Sjevernoj Irskoj 25 714 km (2018; 228 km autocesta). Mreža cesta i željezničkih pruga najgušća je na širem području Londona, od kojega se radijalno širi. Engleska ima najstariju željeznicu na svijetu; prva javna željeznica za putnički i teretni promet puštena je u uporabu 1825. na pruzi Stockton–Darlington. Izgradnjom i puštanjem u promet Eurotunela (engleski Channel Tunnel) ispod Engleskoga kanala 1994., omogućen je željeznički promet prema Francuskoj i Belgiji. Duljina unutarnjih plovnih puteva iznosi 1050 km (2015). Razvijena riječna mreža, niske razvodnice te osobito industrijska revolucija potaknule su jaku izgradnju plovnih kanala i kanaliziranje rijeka, ponajviše u Engleskoj. Najvažniji su kanali koji vežu glavne rijeke: Grand Union (Temza–Trent, odn. London–Birmingham), Trent and Mersey, Shropshire Union (Mersey–Severn), Kennet and Avon (Temza–Severn), Leeds and Liverpool i Aire and Calder Navigation (Mersey–Humber). Većina engleskih kanala, osim Manchesterskoga (plovan za oceanske brodove), danas nije pogodna za plovidbu većih brodova pa služe u rekreacijske svrhe. Velika Britanija je od davnina pomorska zemlja. Od ukupnoga godišnjega lučkog prometa (484 milijuna tona, 2016) uvoz čini dvije trećine. Glavne su luke Grimsby s Imminghamom (estuarij Humber; 54,0 milijuna tona, 2017), London (49,9 milijuna tona), Southampton, Liverpool, Milford Haven, Felixtowe, Tees s Hartlepoolom, Forth, Dover i Belfast. Vrlo je živ zračni promet (tri četvrtine putničkoga prometa odvijaju se s europskim državama), osobito na širem području Londona gdje se nalaze zračne luke Heathrow (78,0 milijuna putnika, 2017; među najprometnijima na svijetu), Gatwick (45,6 milijuna putnika), Stansted (25,9 milijuna putnika), Luton, Southend i London City. One zajedno ostvare 60% ukupnoga prometa zrakoplovnih putnika u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj. Ostale su veće zračne luke Manchester, Edinburgh, Birmingham, Glasgow, Bristol i Belfast. Velika Britanija ima trajektne veze s lukama europskoga kopna (Francuska, Nizozemska, Belgija, Španjolska), Irskom, Sjevernom Irskom i okolnim otocima. Nakon izgradnje Eurotunela broj trajektnih linija u lukama na obali Engleskoga kanala znatno je smanjen.
Novac
Novčana je jedinica funta (pound sterling, £; GBP); 1 funta = 100 penija (pence).
Povijest
Donošenjem Zakona o uniji, 1. V. 1707. Engleska i Škotska, koje su od 1603. bile u personalnoj uniji, stupile su u parlamentarnu i političku uniju kojom je nastala Velika Britanija. Pobjedom u Ratu za španjolsku baštinu (1701–13) nova je država stekla Novu Škotsku i Newfoundland te važne uporišne točke za kontrolu pomorskih puteva (Gibraltar) te tako osigurala prevlast na Sredozemlju i Atlantiku i preuzela ulogu vodeće zemlje u svjetskoj trgovini. Smrću kraljice Ane Stuart 1714. na prijestolje je stupila hannoverska dinastija. Za vladavine muških vladara iz te dinastije, do 1837., Velika Britanija bila je u personalnoj uniji s Hannoverom. Tijekom vladavine prvih hannoverskih kraljeva, Đure I. (1714–27) i Đure II. (1727–60), došlo je do učvršćenja parlamentarizma, s dugotrajnom dominacijom vigovaca (njihov vođa R. Walpole bio je prvi premijer u modernom smislu, 1721–42), dok su najveća opasnost za dinastiju bile pretenzije za restauracijom Stuarta, čiji su pristaše, okupljeni u Škotskoj (jakobiti), dizali ustanke, manje 1708. i 1719. te veće 1715. i osobito 1745–46; gušenjem potonjega hannoverska se dinastija konačno učvrstila, a ujedno je započelo dublje integriranje Škotske u Veliku Britaniju. Za Đure III. (1760–1820), koji se u početku vladavine uzalud pokušao kao monarh nametnuti Parlamentu, završen je Sedmogodišnji rat (1756–63). Velika Britanija je kao pobjednica nakon tog rata postala prva pomorska i kolonijalna sila svijeta, stekavši francusku Kanadu, više antilskih otoka te osiguravši prevlast u Indiji (1756–57. osvojen je Bengal). Pošto je pretrpjela poraz u Američkom ratu za neovisnost (1775–83) te izgubila svoje stanovništvom najbrojnije i gospodarski najrazvijenije kolonije, Velika Britanija se od 1780-ih osobito usmjerila na Indijski potkontinent, gdje je proširila svoju vlast u ratovima protiv Maratha i sultana od Mysorea na Dekan te srednji dio Indije s Delhijem i stavila 1784. Britansku istočnoindijsku kompaniju pod veći državni nadzor. Potkraj XVIII. st. započela je kolonizaciju Australije i Novoga Zelanda. Velika Britanija se brzo gospodarski oporavila od posljedica gubitka današnjega SAD-a. Stalnom gospodarskom rastu od 1730-ih pogodovao je niz čimbenika, od kojih su najvažniji: izostanak ratova u Velikoj Britaniji (posljednja kopnena bitka na britanskom tlu bila je ona kraj Cullodena kojom je ugušen jakobitski ustanak 1746), industrijska revolucija, koja je prvo zahvatila Veliku Britaniju (a koja je, uz razvoj tehnike, bila uvjetovana i prethodnom agrarnom revolucijom te razvojem prometne infrastrukture), i prihvaćanje prakse slobodne trgovine, kao i to što je u XVIII. st. klasna struktura britanskog društva bila manje kruta nego u ostalom dijelu Europe. Nakon izbijanja Francuske revolucije, Velika Britanija je, u skladu s politikom ravnoteže sila, kao i u skladu s tradicionalnim neprijateljstvom prema francuskim pretenzijama, postala aktivan sudionik svih proturevolucionarnih i protunapoleonskih koalicija. Potvrdila je svoju pomorsku superiornost (pobjede kraj Abukira 1798. i Trafalgara 1805), a manje se angažirala u kopnenim borbama (uspješnije tek nakon 1809. u Portugalu i Španjolskoj). U tim je ratovima Velika Britanija izišla kao jedna od pobjednica i u razdoblju 1793–1815. stekla dvadeset novih kolonija, među njima Capeland (Kaap), Ceylon, Maltu i Mauritius. Vlada W. Pitta Mlađega (premijer 1783–1801. i 1804–06), s kojom je započela i duga dominacija torijevaca, na pojavu više irskih autonomističkih pokreta odgovorila je uspostavom parlamentarne i političke unije Velike Britanije s Irskom, kojom je 1. I. 1801. nastalo Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Unatoč tomu, tijekom XIX. st. stalno su se javljali novi pokreti za irsku autonomiju te je do kraja stoljeća odnos prema Irskoj postao jedno od glavnih političkih pitanja. Nakon dugotrajne vladavine torijevaca, potkraj koje je (1829) ukinuta polititička diskriminacija katolika, na vlast su 1830. došli vigovci. Oni su 1832. proveli izbornu reformu kojom su udareni temelji razvoja moderne demokracije, kao i više drugih društvenih reformi (poput ukinuća ropstva 1833; prethodno je 1807. bila ukinuta trgovina robljem). Nakon kraljeva Đure IV. (1820–30) i Vilima IV. (1830–37), na prijestolje je stupila Viktorija (1837–1901); njezina je dugogodišnja vladavina razdoblje u kojem je Velika Britanija bila najjača gospodarska i politička sila svijeta, s punim razvojem kolonijalnog imperija i građanskog društva te specifičnim duhom epohe nazvane viktorijanskom. Gospodarski razvoj pratile su i periodične krize, napose nakon 1815., zbog troškova protunapoleonskih ratova, te socijalni protesti koji su doveli i do pojave prvih organiziranih radničkih pokreta, od čartističkoga pa sve do osnutka Laburističke stranke 1900. Glavni politički prijepori srededinom XIX. st. vodili su se oko protekcionističkih Zakona o žitu, ukinuće kojih je označilo konačnu pobjedu pristaša slobodne trgovine i poduzetničkih interesa te dovelo do rascjepa među torijevcima, zbog čega je Vigovska stranka, odnosno njezina nasljednica Liberalna stranka ostala dominantnom sve do 1870-ih (najistaknutiji vođe bili su H. J. T. Palmerstone i W. E. Gladstone); liberalne vlade nastavile su društvene reforme (legalizacija sindikata, uvođenje obaveznog osnovnog obrazovanja). Od sredine 1870-ih dominirala je Konzervativna stranka (proizašla iz torijevaca; najistaknutiji vođe bili su B. Disraeli i R. A. T. G.-C. Salisbury), dijelom i zbog rascjepa među liberalima oko pitanja irske samouprave sredinom 1880-ih (protivnici samouprave osnovali su novu Liberalnu unionističku stranku, koja se ubrzo povezala s konzervativcima). Britansko se kolonijalno carstvo sredinom XIX. st. protegnulo na cijelu Indiju (koja je nakon ukinuća Britanske istočnoindijske kompanije 1858. došla pod izravnu britansku vlast, a Viktorija je 1876. bila proglašena caricom Indije), kao najznačajniju koloniju (zbog očuvanja njezinih granica vođeni su britansko-afganski ratovi), i okolna područja (Burma), kao i na Malaju (uz Singapur, koji je stečen još 1819) i Hong Kong (1843). Uz to, carstvo se do kraja stoljeća proširilo i na velike dijelove Afrike: zaokruživanjem posjeda u zapadnoj (Nigerija, Gana) i istočnoj Africi (Kenija, Uganda), te osobito širenjem na jugu Afrike, gdje se britanska vlast s Capelanda 1840-ih proširila na područje Natala, potom 1890-ih na Rodeziju (današnji Zimbabve i Zambija), a pobjedom u Burskom ratu (1899–1902) osvojeno je cijelo područje današnje Južnoafričke Republike. Tada je ukupna površna područja pod britanskom vlašću i suverenitetom iznosila oko 23 milijuna km². »Dijamantni jubilej« vladavine kraljice Viktorije 1897. simbolički je označio vrhunac britanskog imperija; nakon kraljičine smrti 1901. na prijestolje je stupio Eduard VII.; njega je 1910. naslijedio Đuro V. Zbog posjeda na Istoku Velika Britanija aktivno je sudjelovala u rješavanju istočnoga pitanja, isprva podupirući borbu Grka za neovisnost, poslije inzistirajući na cjelovitosti Osmanskoga Carstva, zbog čega je bila protivnica Rusije u Krimskom ratu (1853–56), a zbog kontrole pomorskih puteva (Sueski kanal) uspostavila je protektorat nad Egiptom 1882. te potom i kondominij nad Sudanom; takva je vanjska politika očitovala tradicionalnu sklonost konceptu ravnoteže sila. Nagao uspon njemačkog imperijalizma naveo je Veliku Britaniju da s Francuskom 1904. sklopi sporazum entente cordiale, kojemu se britansko-ruskim sporazumom 1907. pridružila i Rusija (→ antanta). Istodobno je dominaciju konzervativaca u posljednjoj četvrtini XIX. st. okončao 1906. izborni trijumf liberala, koji su potom proveli više socijalnih i političkih reformi (uvođenje mirovinskog i socijalnog osiguranja, ograničavanje političke moći Doma lordova).
U I. svjetski rat Velika Britanija ušla je 4. VIII. 1914. nakon njemačkoga kršenja belgijske neutralnosti. Njezine postrojbe borile su se na Zapadnom bojištu na Sommei 1916–17 (gdje su Britanci prvi put upotrijebili tenkove) i u Flandriji. Dardanelska operacija britanske flote (1915–16) nije uspjela saveznike povezati s Rusijom i izbaciti Osmansko Carstvo iz rata. Pomorskim bitkama protiv njemačke flote kraj Dogger Banka (1915) i Jyllanda (1916) Velika Britanija učvrstila je svoju premoć na moru. Na Istoku su Britanci ratovali na području Mezopotamije, Palestine i Sirije. Versailleskim mirovnim ugovorom Velika Britanija proširila je svoj kolonijalni imperij: od njemačkih kolonija u Africi dobila je dio Toga i Kameruna te područje Tanganjike (nekadašnja Njemačka Istočna Afrika), a na Bliskom istoku Palestina i Jordan postali su njezina mandatna područja. Premda se nakon I. svjetskog rata znatno povećalo područje britanskog imperija, već za trajanja rata u Irskoj ojačale su separatističke tendencije, što je natjeralo britansku Vladu da 1921. da nezavisnost Irskoj (bez dijela Ulstera). Od 1922. naglo je rastao utjecaj laburista, koji su nakon pobjede na izborima 1923. sastavili svoju prvu vladu (1924). Ipak, u cijelom međuratnom razdoblju konzervativci su ostali dominantna stranka. Westminsterskim statutom 1931. britanski dominioni postali su ravnopravni članovi Britanskoga Commonwealtha. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova britanske vlade nastavile su provoditi politiku »ravnoteže sila«. U skladu s tim, Velika Britanija bila je glavni pokretač tzv. münchenske politike, koja je bila izravni uvod u II. svjetski rat (→ münchenski sporazum). Hitlerov napad na Poljsku 1. IX. 1939. prisilio je, međutim, Veliku Britaniju da zajedno s Francuskom, a na osnovi ugovora o međunarodnoj pomoći, 3. IX. 1939. navijesti rat Njemačkoj. U svibnju 1940. W. Churchill je sastavio ratnu koalicijsku vladu. Pripremajući se za rat na zapadu, Velika je Britanija do svibnja 1940. prebacila u Francusku više od 450 000 vojnika. Kada su 10. V. 1940. Nijemci započeli ofenzivu na zapadu i za 10 dana prodrli do Atlantskoga oceana, britanske i ostale savezničke snage u Belgiji bile su odsječene i potisnute na Engleski kanal. Uz velike napore, izgubivši gotovo svu tešku opremu, veći dio postrojbi bio je spašen (→ dunkerque). Na Atlantiku su Nijemci nanosili velike gubitke britanskoj trgovačkoj floti, što je usporavalo organizaciju obrane i opskrbu industrije slabo zaštićenih britanskih otoka. Kada je 10. VI. 1940. fašistička Italija ušla u rat na strani Njemačke, ratne operacije bile su prenesene i na britanske posjede u Africi i na Sredozemlju. U to doba glavna briga britanske vlade bila je organizacija obrane britanskih otoka, koje su štitile slabe kopnene i zračne snage što su se sastojale samo od 360 000 izvježbanih vojnika, manje od 1500 zrakoplova i netaknute domovinske flote. Kada je britanska vlada u srpnju 1940. odbila Hitlerove mirovne ponude, Nijemci su započeli pripreme za invaziju na britanske otoke (Plan Seelöwe). Tzv. Bitka za Britaniju počela je jakim bombardiranjem iz zraka i podmorničkom blokadom. Vodeći obrambenu bitku na Atlantiku i braneći uspješno svoj zračni prostor (premda s brojčano znatno slabijim zrakoplovstvom), Britanija je dobivala na vremenu i postupno jačala obrambene snage. U kolovozu i rujnu 1940. britansko zrakoplovstvo odnijelo je napokon pobjedu u Bitki za Britaniju, što je Nijemce prisililo da definitivno odustanu od invazije. Za vrijeme obrane matičnoga teritorija u britanskim su se prekomorskim posjedima, koji su graničili s talijanskim kolonijama, nalazile vrlo slabe snage: u cijeloj sjevernoj i istočnoj Africi bilo je samo 85 000 britanskih nasuprot 572 000 talijanskih vojnika. Talijani su stoga napali britanske snage u Somaliji i u Egiptu. Britanske snage vodile su aktivnu stratešku defenzivu u Africi i na Sredozemlju, a povremeno su djelovale i ofenzivno: tako su u Egiptu 9. prosinca prešle u napad. Krenuvši iz Sudana, u siječnju i ožujku zauzele su Eritreju, a uskoro i Etiopiju. Britanska intervencija u Grčkoj u travnju i svibnju nije uspjela. Na Atlantiku je trgovačka mornarica i dalje snosila velike gubitke u pojačanom podmorničkom ratu. Smanjeni broj njemačkih zračnih napada na britanske otoke omogućio je jače napade britanskog zrakoplovstva na njemački teritorij. I ratna privreda brzo se oporavljala. Britanska je vlada pojačala aktivnost i u međunarpodnim poslovima. Sve je više uza se vezivala emigrantske vlade europskih država koje su se pred najezdom nacističke Njemačke sklonile u Veliku Britaniju. Blisko je surađivala s vladom SAD-a i povezala najviše stožere obiju zemalja. Nakon napada Njemačke na SSSR, potpisala je 12. prosinca 1941. sa SSSR-om sporazum o zajedničkom vođenju rata protiv Njemačke, a u kolovozu njezine su postrojbe zajedno s Crvenom armijom ušle u Iran i protjerale iransku pronjemačku vladu. Dana 14. kolovoza 1941. Velika Britanija i SAD objavili su Atlantsku povelju. U to doba Velika Britanija počela je svojim flotnim sastavima osiguravati konvoje za SSSR i povela je zračnu ofenzivu protiv prometnica i industrijskih postrojenja u Njemačkoj, ali i civilnih ciljeva. Do kraja prosinca 1942. su odbacili i njemačko-talijansku armiju u Libiji do grada Ajdabiye (Iǧdābiyā). Međutim, od kraja 1941. naglo se pogoršao položaj Velike Britanije u Aziji i na Tihom oceanu. U prosincu joj je Japan navijestio rat i ugrozio sve njezine slabo branjene kolonije u jugoistočnoj Aziji. Nakon ulaska SAD-a u rat Velika je Britanija svoje obrambene napore povezala s američkima. Prisna suradnja između najviših zapovjednih tijela Velike Britanije i SAD-a pokazat će se tek poslije, jer se u toj fazi rata britanska situacija izvan zemlje ponovno pogoršala. Japan je osvajao njezine posjede u jugoistočnoj Aziji (potkraj siječnja osvojio je Malaju, polovicom veljače Singapore, a od ožujka do svibnja Burmu). U sjevernoj Africi do kraja lipnja njemačko-talijanska afrička armija protjerala je Britance iz Libije i prodrla do kraja lipnja do El-Alameina. U drugoj polovici 1942. očitovali su se prvi krupni rezultati suradnje sa SAD-om: potkraj listopada britanska 8. armija prešla je u ofenzivu kod El-Alameina, porazila protivnika i početkom studenoga počela potiskivati njemačko-talijansku afričku armiju na zapad; druge britanske i američke snage iskrcale su se u Alžiru i Maroku, a do svibnja 1943. sile Osovine bile su potpuno izbačene iz Afrike. Ocjenjujući da se situacija u Africi i Europi definitivno promijenila u korist Saveznika, vlada Velike Britanije razvila je novu međunarodnu aktivnost. Zajedno s drugim vodećim savezničkim silama strateški je planirala sljedeću fazu rata, nastojeći preuzeti i inicijativu za rješenje političkih pitanja u Europi, gdje je željela sačuvati i čak ojačati svoj utjecaj. W. Churchill i F. D. Roosevelt održali su u siječnju 1943. konferenciju u Casablanci, a u svibnju u Washingtonu. I dok su anglo-američke snage (iskrcane 10. VII. 1943) zauzimale Siciliju, u Québecu je u kolovozu bio održan novi sastanak. Prenošenjem rata u južnu Europu, što je dovelo do kapitulacije Italije, Velika Britanija posvetila je posebnu pozornost zemljama pod njemačkom okupacijom, posebno Jugoslaviji i Poljskoj. Britanska vlada nastojala je sačuvati interese svoje zemlje u različitim europskim područjima, podupirući probritanske vlade i njihove eksponente u tim zemljama, no razvoj domaćih antifašističih pokreta prisilio je britansku vladu da realnije ocijeni njihovo značenje, pa je, npr. u slučaju Jugoslavije, nakon kapitulacije Italije došlo do ravnopravne vojne suradnje između savezničkih snaga u Italiji i jugoslavenskih partizana. Već u drugoj polovici 1943. bilo je očito da je bitka na Atlantiku dobivena. Unatoč sporu napredovanju, Saveznici su u Italiji neprekidno imali inicijativu. Britanska bojišnica u Aziji stabilizirana je, a predstojeće velike vojne operacije preuzeli su uglavnom Amerikanci. Težište britanske vojne i političke aktivnosti ostalo je u Europi. Na konferencijama u Moskvi u listopadu, te u Kairu i Teheranu u studenom i prosincu 1943., vlada Velike Britanije nastojala se izboriti za svoja politička i vojna rješenja. Radi otvaranja drugoga bojišta u zapadnoj Europi, u prvoj polovici 1944. na britanskim su otocima bile prikupljene velike anglo-američke snage, koje su se 6. VI. 1944. iskrcale u Normandiji, gdje je britanska grupa armija sudjelovala u oslobađanju Francuske. Na Jaltskoj konferenciji (veljača 1945) Britanci su morali znatno popustiti u svojim političkim zahtjevima i uskladiti ih s izmijenjenim odnosima u Europi. Premda je Velika Britanija bila jedna od pobjednica u II. svjetskom ratu, iz rata je izašla gospodarski znatno oslabljena.
Potkraj 1940-ih Velika Britanija se povukla iz Transjordanije i Palestine te s Indijskoga potkontinenta. Tijekom dekolonijalizacije 1950-ih i 1960-ih više je njezinih kolonija i posjeda steklo neovisnost; veći je dio novostvorenih država s Britanijom ostao povezan kroz Commonwealth. Nakon smrti kralja Đure VI. (6. II. 1952), na prijestolje je stupila kraljica Elizabeta II. Politički vodeće ostale su Konzervativna stranka i Laburistička stranka. Do kraja 1970-ih iz redova konzervativaca premijeri su bili W. Churchill (1951–55), A. R. Eden (1955–57), H. Macmillan (1957–63), A. F. Douglas-Home (1963–64) i E. Heath (1970–74); iz redova laburista premijeri su bili C. R. Attlee (1945–51), H. Wilson (1964–70., 1974–76) i L. J. Callaghan (1976–79). Attleejeva vlada nacionalizirala je ključne industrije (čelik, proizvodnja ugljena, civilno zrakoplovstvo), stavila je pod državni nadzor električnu energiju i plin, cestovni i željeznički promet, uvela obuhvatno socijano osiguranje, a zdravstvenim osiguranjem obuhvatila svakoga britanskoga građanina, dok je obrazovnom reformom proširila obvezno školovanje na dob od 5 do 15 godina te učinila svima dostupnim srednje i visoko obrazovanje. Savezništvo sa SAD-om bilo je učvršćeno stvaranjem Sjevernoatlantskoga saveza (1949), sudjelovanjem u Korejskom ratu (1950–53), suradnjom u destabilizaciji Irana (1951–53), sudjelovanjem u osnutku regionalnih vojnih saveza u srednjoj i južnoj Aziji (1954–59; SEATO, CENTO) i dr. U studenome 1956. u britansko-francuskoj vojnoj intervenciji bio je osvojen dio Sueskoga kanala. Protugeriljske vojne operacije Britanija je pomagala ili vodila u Grčkoj (1946–49), na Malajskom poluotoku (1948–60), u Keniji (1952–60), na Cipru (1954–59), u južnom Jemenu (1962–67) i dr. Britanske vojne snage bile su povučene iz baza u Port Saidu (1956), Trincomaleeu (1957), Adenu (1967), Singapuru (1968), Bahreinu (1971), južnoafričkom Simonstownu (1975) i s Malte (1979); od sredine 1960-ih vojna baza na otoku Diego Garcia iznajmljena je SAD-u (→ chagos). God. 1960. Velika Britanija je sudjelovala u osnutku Europskog udruženja za slobodnu trgovinu, a 1973. pristupila Europskoj zajednici. S Islandom je povremeno dolazilo do tzv. bakalarskih sukoba (1950-ih i 1970-ih) zbog spornih morskih granica i ribolova. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih bili su učestaliji sukobi u Sjevernoj Irskoj, gdje se britanskoj vlasti protivi Irska republikanska armija (→ ira). Vladavina Konzervativne stranke obnovljena je nakon izbora 1979., kada je premijerka postala M. H. Thatcher; na položaju je bila do 1990., kada ju je zamijenio J. Major (premijer do 1997). Bila je provedena liberalizacija gospodarstva i privatizacija nacionaliziranih industrija, suzbijani su sindikati i poticano privatno poduzetništvo (→ tačerizam). Od travnja do lipnja 1982. vodile su se oružane borbe protiv argentinskih snaga koje su zauzele Falklandsko otočje (→ falkland); potom je ojačana britanska vojna prisutnost na južnom Atlantiku (Čile od 1940., a Argentina od 1943. osporava granicu britanskog zahtjeva za dijelom Antarktike). S Kinom je 1984. postignut sporazum o statusu Hong Konga (britanska uprava okončana je 1997). U siječnju 1991. Velika Britanija je pomagala SAD-u u oslobađanju Kuvajta i napadu na Irak. Od početka 1990-ih sudjelovala je u rješavanju sukoba nastalih raspadom Jugoslavije. Od 1992. članica je Europske unije. Laburisti su ponovno na vlasti od 1997., kada je za premijera bio izabran A. Blair (ponovno je izabran 2001. i 2005). U travnju 1998. potpisan je mirovni sporazum za Sjevernu Irsku; ograničena samouprava odobrena je Škotskoj 1998., a u Walesu se ostvaruje od 1999. Savezništvo sa SAD-om potvrđeno je sudjelovanjem u ratu protiv talibana u Afganistanu (od 2001) te u osvajanju Iraka i njegovoj okupaciji (2003-09). Tijekom 2007–10. premijer i vođa laburista bio je Gordon Brown; potom je premijer koalicijske vlade konzervativaca i liberalnih demokrata postao D. Cameron, vođa Konzervativne stranke; na izborima 2015. pobijedili su konzervativci, a Cameron je ponovno izabran za premijera konzervativne vlade. Britanski vojni angažman 2011., u suradnji s Francuskom i SAD-om, pomogao je u rušenju Gaddafijeva režima u Libiji. Početkom 2000-ih održane su britanske baze na Cipru i na više prekomorskih posjeda (Gibraltar, Falklandski otoci i dr.) te vojna prisutnost u nekoliko zemalja (Belize, Brunej, Kenija, Sijera Leone i dr.). Na referendumu u Škotskoj u rujnu 2014. nije prihvaćen zahtjev za neovisnost. Na referendumu u lipnju 2016. većina Britanaca izjasnila se za napuštanje Europske unije; nakon referenduma D. Cameron se povukao s položaja vođe konzervativaca i britanskog premijera, a zamijenila ga je u srpnju 2016. Theresa May (od 2010. ministrica unutarnjih poslova). Premijerka je ostala i nakon prijevremenih izbora u lipnju 2017 (predvodi koalicijsku vladu). Pod pritiskom zagovornika bržega britanskog izlaska iz Europske unije, u lipnju 2019. napustila je vodstvo Konzervativne stranke; u srpnju 2019. za novoga stranačkog vođu izabran je Boris Johnson, koji je potom postao premijer. Nastavljene su političke podjele oko britanskog povlačenja iz Europske unije (tzv. Brexit); Johnsonov plan o povlačenju do kraja listopada 2019. nije bio prihvaćen u Parlamentu, te su u prosincu 2019. održani prijevremeni izbori. Na njima je Konzervativna stranka stekla apsolutnu parlamentarnu većinu, a B. Johnson zadržao je položaj premijera. Potom je u skladu s referendumom iz 2016. Velika Britanija napustila Europsku uniju (1. II. 2020). Nastavljeno je strateško savezništvo sa SAD-om te je održana podudarnost globalnih interesa (u pogledu šireg utjecaja NATO-a, odnosa prema Rusiji, odnosa na Bliskom istoku, politici prema Kini i dr.). Početkom ruske vojne intervencije i rata u Ukrajini, u veljači 2022., Velika Britanija snažno je poduprla ukrajinsku neovisnost (britanska vojna i druga pomoć Ukrajini druga je po ukupnoj vrijednosti, iza američke). Suočen s više afera i mnogobrojnim ostavkama ministara i političkih suradnika, Boris Johnson je u srpnju 2022. napustio vodstvo Konzervativne stranke. Početkom rujna 2022. na čelo stranke izabrana je Elizabeth (Liz) Truss (u Johnsonovoj vladi bila je ministrica vanjskih poslova od rujna 2021., a prethodno ministrica vanjske trgovine te pravosuđa) te je ona 6. IX. 2022. postala i britanska premijerka. Na položaju se održala 40-ak dana, a nakon njezine ostavke vodstvo konzervativaca i vlade preuzima Rishi Sunak, bivši investicijski bankar i ministar financija 2020–22 (premijer je od 25. X. 2022). Nakon smrti kraljice Elizabete II. (8. IX. 2022), na prijestolju je kralj Karlo (Charles) III.
Politički sustav
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske ustavna je nasljedna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Nema formalno napisan ustavni dokument; ustavna je materija regulirana običajima, konvencijama i pisanim povijesnim dokumentima, kao što su Magna Charta Libertatum (1215), Habeas Corpus Acts (1679), Bill of Rights (1689), Act of Settlement (1701), Union Act (1707), Parliament Acts (1911., 1949) i House of Lords Act (1999). Državni je poglavar nasljedni monarh iz loze Windsora (pravo nasljedstva imaju i muški i ženski potomci loze), koji je nominalno poglavar Commonwealtha. Monarhu izvršna vlast pripada formalno, a provodi ju preko vlade. Na premijerov prijedlog monarh raspušta Parlament i utvrđuje datum novih izbora, iznosi godišnji program rada vlade, potvrđuje donesene zakone i vladine uredbe. Monarh je simbol jedinstva nacije i Commonwealtha. Izvršnu vlast ima vlada na čelu koje je premijer, koji je redovito predsjednik stranke koja je na izborima osvojila većinu mandata. Njega formalno imenuje monarh, a ministre iz redova zastupnika svoje stranke (iz oba doma Parlamenta) bira premijer. Vlada djeluje kao kolektivno tijelo koje premijeru prepušta donošenje najvažnijih odluka, vođenje rasprava, donošenje zaključaka i davanje smjernica rada, a sastoji se od viših (senior ministers) i nižih ministara (junior ministers). Viši ministri, zajedno s premijerom, čine Kabinet. Najvišu zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Parliament), koji se sastoji od Zastupničkoga ili Donjega doma, odnosno Doma pučana (House of Commons) i Doma lordova (House of Lords). Monarh je također dio zakonodavne vlasti (na temelju ustavnoga načela King-in-Parliament ili Queen-in-Parliament) s obzirom na to da je potrebna njegova potvrda kako bi zakon stupio na snagu. Zastupnički dom ima 650 članova koje biraju državljani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Zastupnici se biraju izbornim sustavom relativne većine u jednomandatnim okruzima. Smanjivanjem ovlasti Doma lordova i monarha, Zastupnički je dom postao vodećim nositeljem zakonodavne vlasti, a najvažnija mu je djelatnost raspravljanje o zakonskim prijedlozima i izglasavanje zakona, u načelu na javnim plenarnim sjednicama. Sastoji se od vladajuće većine, u kojoj se nalaze članovi vlade (koji čine tzv. front bench zastupnike) i članovi većinske političke frakcije (koji čine tzv. back bench zastupnike), te oporbenih zastupnika, koji imaju obvezu organiziranja vlade u sjeni, koja treba biti sposobna, u slučaju pada postojeće većine, preuzeti vlast. Proceduralnim radom Zastupničkoga doma koordinira speaker, koji se brine za poštivanje dnevnoga reda i daje riječ zastupnicima. Po stupanju na dužnost speaker postaje nestranačka osoba te sam ne sudjeluje u parlamentarnim debatama i glasovanju. Biračko pravo opće je i jednako, a imaju ga svi britanski i irski državljani, kao i državljani država Commonwealtha stalno nastanjeni u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, s navršenih 18 godina života. Dom lordova, kao gornji dom Parlamenta, ima 760 članova, pripadnika plemstva i svećenstva, imenovanih, izabranih posredno ili prema položaju. Od ukupnoga broja zastupnika 646 je doživotnih plemića (life peers), koje na premijerov prijedlog imenuje monarh, 89 je nasljednih plemića, a 25 je nadbiskupa i biskupa Anglikanske crkve. Nasljedni plemići i pripadnici klera članovi su Doma lordova prema svojemu položaju. Ovlasti Doma lordova drastično su smanjene i svode se na mogućnost blokade, na najviše godinu dana, zakonskih prijedloga (ali ne i proračuna) koje je donio Zastupnički dom. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud Ujedinjenoga Kraljevstva, koji je uspostavljen 2009. kada je preuzeo sudsku ulogu Doma lordova. Uz njega sudbenu vlast imaju visoki sudovi Engleske i Walesa te Sjeverne Irske, kao i škotski visoki sudovi (Court of Session i High Court of Justiciary). Država je formalno unitarna, no od 1999. provodi se devolucija ovlasti sa središnjega parlamenta na parlamente Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. Škotski parlament jednodomno je tijelo koje ima 129 članova. Biraju ih građani Škotske s pravom glasa na temelju segmentiranoga izbornog sustava, prema kojemu se 73 člana biraju izborima relativnom većinom, a 56 razmjernim izborima. Ovlasti škotskog parlamenta propisane su u Zakonu o Škotskoj (Scotland Act) iz 1998., a uključuju pitanja obrazovanja, zdravstva, poljoprivrede i pravosuđa. Ovlasti skupština Walesa i Sjeverne Irske značajno su manje od ovlasti škotskoga parlamenta. Engleska nema vlastiti parlament. Administrativno se država dijeli na Englesku, Sjevernu Irsku, Škotsku i Wales. Engleska se dijeli na 34 grofovije (county), 36 metropolitanskih grofovija i 46 unitarnih vlasti (unitary authority) te 32 londonske općine (borough) i područje glavnoga grada (City of London), čijim ovlastima koordinira Uprava za šire londonsko područje (Greater London Authority), na čijem se čelu nalazi izravno izabrani gradonačelnik Londona. Sjeverna se Irska dijeli na 26 okružnih vijeća (district council), Škotska na 32, a Wales na 22 unitarne vlasti. Nacionalni blagdan: Velika Britanija i Sjeverna Irska nemaju službeno određen nacionalni blagdan, ali se neslužbeno kraljičin rođendan (koji pada na prvu, drugu ili treću subotu u lipnju) slavi kao nacionalni blagdan.
Političke stranke
Konzervativna stranka – skraćeno konzervativci (Conservative Party), osnovana 1830-ih, stranka je desnoga centra. Sljednica je torijevaca (Tories), grupacije koja je djelovala u razdoblju od restauracije monarhije sredinom XVII. st. do 1820-ih, a zauzimala se za prevlast prava Krune nad Parlamentom. Stranku je u modernom smislu organizirao Robert Peel te je pod njegovim vodstvom bila na vlasti 1834–35. i 1841–46. Tijekom druge polovice XIX. st. najdulje su konzervativni premijeri bili Benjamin Disraeli (1868. i 1874–80) i Robert Cecil Salisbury (1885–1892. i 1895–1902). Za I. svjetskoga rata i neposrednog poraća sudjelovala je u koalicijskoj vladi (1915–22); bila je dominantna stranka u razdoblju između dvaju ratova s većinom u Parlamentu (1922–23., 1924–29., 1931–40), predvodila je i ratnu koalicijsku vladu 1940–45. s premijerom Winstonom Churchillom. Nakon II. svjetskog rata na vlast se vratila 1951. s Churchillom kojega je na čelu stranke i vlade zamijenio Anthony Eden (1955–57), potom su na istim funkcijama Harold Macmillan (1957–63) i Alexander Douglas-Home (1963–64). Ponovno je na vlasti bila 1970–74. na čelu s premijerom Edwardom Heathom. Za mandata premijerke Margaret Thatcher (1979–90) izrazitiji je neoliberalni gospodarski program (privatizacija javnoga sektora, smanjenje javnih rashoda), koji je imao velik globalni utjecaj. Tijekom 1990–97. vođa stranke i premijer bio je John Major. Stranka je bila u oporbi 1997–2010., a potom je predvodila koalicijsku vladu s Liberalnim demokratima (premijer David Cameron). Nakon pobjede na izborima 2015. samostalno je sastavila vladu. Nakon što se na referendumu u lipnju 2016. većina Britanaca izjasnila za izlazak iz Europske unije, premijer Cameron dao je ostavku, a zamijenila ga je u srpnju 2016. Theresa May. Na prijevremenim izborima 2017. stranka osvaja relativnu zastupničku većinu i uz pomoć DUP-a formira koalicijsku vladu koju i dalje predvodi Theresa May. Ona se povukla 2019., od kada je na čelu stranke i vlade bio Boris Johnson pod vodstvom kojega je na prijevremenim izborima potkraj 2019. stranka ostvarila apsolutnu parlamentarnu većinu. Nakon Johnsonova povlačenja stranku i vladu je 2022. kratko vodila Elizabeth (Liz) Truss, a potom je stranački vođa i premijer postao Rishi Sunak. Članica je Međunarodne demokratske unije. Laburistička stranka – skraćeno laburisti (Labour Party), osnovana 1900., stranka je lijevoga centra. Nastala je iz pokreta različitih društvenih grupacija (sindikati, Fabijansko društvo) koje su se izborile za predstavništvo radnika u Parlamentu. Prvi je put sudjelovala u vladi 1924., potom 1929–31. Za II. svjetskoga rata bila je članica koalicije svih stranaka, nakon čega je pod vodstvom premijera Clementa Attleeja bila vladajuća stranka 1945–51. te je uspjela provesti mnoge socijalne i gospodarske reforme. Ponovno je na vlasti bila 1964–70. i 1974–79., na čelu s premijerima Haroldom Wilsonom, za čijega je mandata referendumom izglasan pristup Europskoj zajednici, te s Jamesom Callaghanom. Laburisti su ponovno bili na vlasti od 1997. na čelu s premijerom Anthonyjem (Tonyjem) Blairom. Na izborima 2005. stranka je uspjela osigurati treći uzastopni mandat, te ostati na vlasti. Tijekom 2007–10. vođa stranke i premijer bio je Gordon Brown. Od 2015. stranku predvodi Jeremy Corbyn, a od 2020. Keir Starmer. U oporbi je nakon izbora 2010., 2015., 2017. i 2019 (vodeća je oporbena stranka). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Škotska nacionalna stranka (Scottish National Party – akronim SNP), osnovana 1934., stranka je lijevoga centra, sa škotskim nacionalnim usmjerenjem. Nastala je ujedinjenjem Nacionalne stranke Škotske i Škotske stranke. Zagovara neovisnost Škotske te njezino članstvo u EU-u i Commonwealthu. Tijekom 1990–2000. i 2004–14. stranku je predvodio Alex Salmond, a od 2014. predvodi je Nicola Sturgeon. Nakon izbora 2015., 2017. i 2019. ostala je u oporbi; treća je po broju zastupnika (iza konzervativaca i laburista). Vodeća je stranka u škotskom parlamentu početkom 2000-ih. Članica je Europskoga slobodnog saveza. Liberalni demokrati (Liberal Democrats), osnovana 1988., stranka je lijevoga centra. Zagovaraju uvođenje razmjernog izbornoga sustava. Nastali su ujedinjenjem Liberalne stranke i Socijaldemokratske stranke. Sljednici su Liberalne stranke, koja je proizašla iz vigovaca (Whigs), parlamentarne grupacije koja je djelovala u razdoblju između XVII. i XIX. st., a zauzimala se za građanske slobode i prevlast prava Parlamenta nad Krunom. Bili su na vlasti u doba premijera Williama Gladstonea (1868–74., 1880–86., 1892–94) te su izborili pravo glasa za katoličko stanovništvo. Zbog Gladstoneova zauzimanja za samoupravu Irske, stranka je doživjela prvi rascjep; iz toga je nastala struja Liberalnih unionista, koji su se poslije priklonili Konzervativnoj stranci. Ponovno su na vlasti bili 1906–16., nakon čega je stranku i koalicijsku vladu predvodio David Lloyd George, premijer 1916–22. Sudjelovali su u koaliciji svih stranaka (1940–45), te su podupirali manjinsku laburističku vladu (1977–79). Nakon izbora 2010. bili su u koalicijskoj vladi s Konzervativnom strankom. Tijekom 1988–99. vođa stranke bio je Paddy Ashdown (2002–06. predvodi Ured visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu). Težak poraz doživjeli su na izborima 2015. te su postali manjinska oporbena stranka. Stranka je u oporbi i nakon izbora 2017. i 2019. Članica je Liberalne internacionale. Demokratska unionistička stranka (Democratic Unionist Party – akronim DUP), osnovana 1971., stranka je desnoga centra. Zastupa interese protestantskoga stanovništva u Sjevernoj Irskoj i zagovara održanje unije s Velikom Britanijom. Od osnivanja do 2008. predvodio ju je prezbiterijanski svećenik Ian Paisley; od 2015. predvodi je Arlene Foster. Nakon izbora početkom 2000-ih manjinska je oporbena stranka (u Sjevernoj Irskoj je vodeća stranka, sa SF-om u vladajućoj koaliciji 2017–19. podupirala je vladu konzervativaca). Sinn Féin (irski: mi sami – akronim SF), osnovan 1905., stranka je ljevice, s irskim nacionalnim usmjerenjem; zastupa interese katoličkoga stanovništva u Sjevernoj Irskoj. Nastao je kao republikanski pokret za jedinstvenu i samostalnu Irsku. Nakon što je britanski Parlament 1922. priznao autonomiju Sjeverne i neovisnost Južne Irske, SF je prošao nekoliko rascjepa. Početkom 1980-ih razvija se kao političko krilo Irske republikanske vojske (IRA); 1983–2018. predvodi ga Gerard (Gerry) Adams. Nakon izbora početkom 2000-ih manjinska je oporbena stranka (u Sjevernoj Irskoj s DUP-om čini vladajuću koaliciju).
Jezik, Književnost, Kazalište
Jezik, Književnost, Kazalište
→ englezi; irci; škoti
Filozofija
Filozofija
→ englezi, filozofija; škotska škola
Likovne umjetnosti, Glazba
Likovne umjetnosti, Glazba
→ englezi; irci; škoti
Bibliotekarstvo
Prve su zbirke rukopisnih knjiga zabilježene u benediktinskim samostanima Canterbury (597), Wearmonthy (674) i Jarrov (681), gdje su se prepisivale, čuvale, ali i posuđivale drugim samostanima i učenim ljudima. Najstarije knjižnične zbirke srednjovjekovnih samostana i crkvenih redova uglavnom su izgubljene i premještene u druge knjižnice nakon raspuštanja samostana 1536. i zakona koji je donio Parlament 1550., kojim se naređuje uništenje »krivovjernih« knjiga. Humanistički zanos prema učenosti naveo je mnogobrojne državnike i učenjake na stvaranje privatnih zbirki koje su poslije darovane javnim knjižnicama. Prve veće i značajnije knjižnice osnovane su u XIV. i XV. st., iako i tada sa znatno manjim brojem svezaka no što su ih u to doba imale knjižnice u nekim drugim europskim zemljama.
Na osnovi propisa iz 1662. i 1710. o obveznom primjerku znatnije su povećale svoje zbirke knjižnice osnovane pri sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu, Glasgowu, koje su i danas među najznačajnijim sveučilišnim knjižnicama u svijetu. Knjižnica Sveučilišta u Oxfordu (→ bodleiana), druga je po veličini u Velikoj Britaniji, iza Britanske knjižnice (osnovana 1759. u sklopu Britanskoga muzeja). Knjižnice Sveučilišta u Cambridgeu pripadaju među najstarije, ali i danas najznačajnije u Velikoj Britaniji (više od 3 milijuna svezaka knjiga), čuvaju i knjige što potječu iz srednjovjekovnog razdoblja (inventar iz 1424., prva posudba knjige zbog prijepisa 1478).
Prve javne, narodne knjižnice, osnovane u Guildhallu u Londonu 1425. i Edinburgu 1580., danas više ne postoje, a najstarija koja neprekinuto djeluje jest ona osnovana u Manchesteru 1653. Tijekom XVII. i XVIII. st. širom Engleske i Škotske osnivane su mnogobrojne pretplatničke, posudbene i knjižnice učenih društava ili cehova, nedjeljne knjižnice pri župama (namijenjene uglavnom ženama i mladima), čime je stvoreno snažno društveno ozračje naklonjeno korištenju javnih knjižnica. Parlament je 1850. donio Zakon o narodnim knjižnicama (Public Library Act), koji preporučuje gradovima s više od 10 000 stanovnika financiranje javnih knjižnica iz proračuna. Tijekom 20-ak godina osnovano je više od 50 knjižnica, npr. u Manchesteru, Liverpoolu, Sheffieldu, Birminghamu, koje su među najvećim narodnim knjižnicama i danas. Najstarije javne knjižnice u Sjevernoj Irskoj, osnovane u Belfastu, Linen Hall Library (1778., značajna zbirka prvih tiskanih knjiga u Belfastu i Ulsteru te vrijedna građa koja dokumentira povijest političkih sukoba) i Belfast Central Library (1888., danas mreža narodnih knjižnica s 20 ogranaka i bibliobusom), djeluju i danas, uz sveučilišne knjižnice u Ulsteru i Belfastu (Queens University Library).
Knjižničarsko društvo (Library Association) osnovano je 1877. Od 2002. djeluje kao CILIP (Chartered Institute of Library and Information Professionals), ujedinivši se s Institutom informacijskih znanosti (Institute of Information Scientists, osn. 1958).
U XX. st. osnovane su nacionalne knjižnice u Aberystwythu (National Library of Wales, 1909) i Edinburghu (National Library of Scotland, 1925., danas sa 7 milijuna svezaka knjiga, 14,6 milijuna jedinica druge tiskane građe), koje, uz Britansku i sveučilišne knjižnice Oxforda i Cambridgea, primaju obvezni primjerak.
Znanstvene i specijalne knjižnice u XVIII. st. i prvoj polovici XIX. st. osnivala su gotovo isključivo znanstvena društva, ali ih od druge polovice XIX. st. pomaže i država; tako je 1855. otvorena za javnost knjižnica Ureda za patente (Patent Office Library), a 1843. Znanstvena knjižnica uz Znanstveni muzej (Science Museum). Ta je vrsta knjižnica doživjela procvat nakon I. svjetskog rata, kada se pojavila potreba za stručnom literaturom vezanom uz tehnologiju, industriju, trgovinu i statistiku. God. 1924. osnovan je ASLIB (Association of Special Libraries and Information Bureaux), stručna udruga koja okuplja specijalne knjižnice i informacijska središta, te ima jaku izdavačku djelatnost.
Film
U Velikoj Britaniji djelovalo je mnogo izumitelja koji su pripomogli razvoju filmske tehnike; najistaknutiji je bio William Friese-Greene (koji je navodno već 1890. u Bathu izveo filmsku projekciju). Tvrtka Th. A. Edisona održala je u listopadu 1894. u Londonu prvo prikazivanje kinetoskopskih filmova, dok je prva komercijalna kinematografska projekcija (filmova braće Lumière) bila održana također u Londonu, u veljači 1896. Početke britanske kinematografije obilježila je tzv. Brightonska škola, čiji su autori – Robert W. Paul, G. A. Smith, James A. Williamson te C. M. Hepworth – znatno inovirali igrani film: raskadriravanjem, uporabom krupnoga plana i detalja, subjektivnoga kadra, paralelne montaže i elipse. Plodno razdoblje britanske kinematografije trajalo je približno do 1906., kada je nastupila kreativna i produkcijska stagnacija koja je potrajala sve do početka 1930-ih; iznimka je početak redateljske karijere A. Hitchcocka 1925; on je do odlaska u Hollywood 1939. bio jedan od najistaknutijih redatelja, stekavši ugled majstora trilera. Tijekom 1930-ih javio se, u svjetskim razmjerima utjecajan, socijalno angažirani britanski dokumentaristički pokret (J. Grierson, E. Anstey, P. Rotha, Basil Wright, Harry Watt, Arthur Elton). Nasuprot njima, madžarski emigrant A. Korda inaugurirao je podžanr tzv. imperijalnoga filma kakvom u specifičnim inačicama pripadaju potonji svjetski uspjesi britanskoga filma »Lawrence od Arabije« (1962) D. Leana i »Gandhi« (1982) R. Attenborougha. Dvojnost između realističkih i stilizacijskih sklonosti dugo je obilježavala britansku kinematografiju. Tako je za II. svjetskog rata nastao niz realističnih ratnih filmova, D. Lean režirao je 1945. »Kratak susret«, jedno od emblematičnih djela tada raširene tendencije realizma u svjetskom igranom filmu, 1950-ih javio se zapaženi dokumentaristički pokret Free Cinema, čiji su autori, prešavši na igrani film, inaugirirali potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih struju socijalnoga realizma obilježenu modernističkim stilskim postupcima: T. Richardson, koji je takav stil prenio i u kostimirani film (Oscarom nagrađeni »Tom Jones« iz 1963), K. Reisz, L. Anderson; toj su struji pripadali također J. Clayton te J. Schlesinger. Realističkomu pa i naturalističkomu prosedeu priklonili su se i istaknuti redatelji koji su karijere započeli od kraja 1960-ih i poslije: K. Loach, M. Leigh, Hugh Hudson (Oscarom nagrađene »Vatrene kočije« iz 1981). Suprotne su toj tradiciji stilizacijske tendencije kakvih su vrhunski predstavnici M. Powell i E. Pressburger 1940-ih i 1950-ih, K. Russell i N. Roeg 1970-ih, P. Greenaway i D. Jarman 1980-ih, u komercijalnijoj inačici filmovi strave tvrtke Hammer potkraj 1950-ih i tijekom 1960-ih, a specifično i komičarska skupina Monty Python 1970-ih. Između krajnosti takvih izbora bili su potkraj 1940-ih i početkom 1950-ih C. Reed, koji je u svojim trilerima apsorbirao poetiku francuskoga poetskog realizma, te serija osebujnih komedija tvrtke Ealing (redatelja R. Hamera, A. Mackendricka, Charlesa Crichtona), kao i trajno raširena tradicija kostimiranih filmova i adaptacija engleske književnosti kojoj su najzapaženije priloge dali D. Lean i A. Asquith 1940-ih i 1950-ih, pa najistaknutiji adaptatori Shakespearea – L. Olivier 1940-ih i 1950-ih i K. Branagh od kraja 1980-ih, američki emigranti J. Losey, sklon kritičkoj analizi visokoga društva i modernističkomu prosedeu, i J. Ivory, vodeći predstavnik tendencije tzv. filma baštine (heritage film), karakteristične za 1980-e; toj tradiciji pripadaju i dobitnici Oscara »Engleski pacijent« (1996) Anthonyja Minghelle i »Zaljubljeni Shakespeare« (1998) Johna Maddena. Komercijalni su pak vrhunci britanske kinematografije serija pustolovnih trilera o Jamesu Bondu, započeta 1962., te serija filmskih bajki o Harryju Potteru, započeta 2001.
