Uganda

ilustracija
UGANDA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Uganda (svahilski Jamhuri ya Uganda; engl. Republic of Uganda), država u istočnoj Africi u području Velikih jezera; između Južnoga Sudana (duljina granice 435 km) na sjeveru, Kenije (933 km) na istoku, Tanzanije (396 km) i Ruande (169 km) na jugu te DR Konga (765 km) na zapadu; obuhvaća 241 551 km².

Prirodna obilježja

Uganda obuhvaća 1000–1500 m visok, valovit ravnjak, građen od prekambrijskih kristaličnih stijena (gnajs, porfir i dr.). Na zapadu je ograničen zapadnim ogrankom rasjednoga sustava istočne Afrike, a na istoku zahvaća mjestimično i istočni ogranak rasjednoga sustava. Uza zapadni rasjed pruža se planinski masiv Ruwenzori (5109 m), a uz istočni vulkan Elgon (4321 m). Središnji je dio Ugande močvarna ravnica, u kojoj leži jezero Kyoga. Klima je ekvatorijalna, s dva kišna (lipanj–srpanj i prosinac–veljača) i dva suha godišnja doba. Na Viktorijinu jezeru (u Entebbeu) prosječna je temperatura u listopadu 23,4 °C, a u srpnju 20,2 °C. Godišnja je količina oborina 1000 do 1500 mm, a na zapadnim pristrancima gorja Ruwenzori više od 2000 mm. Riječna je mreža gusta i pripada porječju Nila. Najveća je rijeka Viktorijin Nil, koji istječe iz Viktorijina jezera. Do utoka u jezero Kyoga ima više slapova i brzica, a do utoka u Albertovo jezero mjestimično je plovan; iz Albertova jezera istječe pod nazivom Albertov Nil. Ugandi pripadaju sjeverozapadni dio Viktorijina jezera i istočni dijelovi Edwardova i Albertova jezera. Unutrašnje vode obuhvaćaju ukupno 43 938 km². Uganda je uglavnom savanska zemlja. Vazdazelenom kišnom šumom pokriveni su niži pristranci gorja Ruwenzori i sjeverozapadna obala Viktorijina jezera. Na visini od 2000 m počinje šuma umjerenoga pojasa, koja iznad 3000 m prelazi u subalpsku vegetaciju. Znatne površine oko jezera Kyoga pokrivene su papirusom.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2002. u Ugandi živi 24 442 084 st., a prema procjeni iz 2012. god. 33 641 000 st. ili 139,3 st./km². Najnaseljeniji su južni i središnji dio zemlje, os. priobalni pojas Viktorijina jezera; gustoća naseljenosti najmanja je na sjeveroistoku. Stanovnici su pripadnici naroda Ganda (17,3%), Nkole (9,8%), Soga (8,6%), Kiga (7,0%), Teso (6,6%), Lango (6,2%), Acholi (4,8%), Gisu (4,7%) i dr. (35,0%). Po vjeri su kršćani (85,3%; od toga katolici 41,9%, anglikanci 35,9%, i dr.), muslimani (12,1%), pripadnici tradicionalnih religija (1,0%) i dr. (1,6%). Porast je stanovništva 3,2% (2007–12), prirodni priraštaj stanovništva 3,42% ili 34,2‰ (2011); natalitet 46,2‰ (2011; svjetski prosjek 19,2‰), mortalitet 12,0‰ (2011; svjetski prosjek 8,2‰), mortalitet dojenčadi 65,9‰ (2011). U dobi do 14 godina je čak 49,3% st., u dobi od 15 do 59 godina je 47,6% st., a u dobi od 60 i više godina 3,1% stanovništva. Očekivano je trajanje života 51,7 godina za muškarce, odnosno 54,3 godine za žene (2011). U poljoprivredi i šumarstvu zaposleno je 66,2% radno sposobnoga stanovištva, a u industriji, proizvodnom zanatstvu i građevinarstvu 7,4% st. te u uslužnim djelatnostima 26,4% st. (2003). Sveučilište Makerere u Kampali (osnovano 1922) najveće je i najstarije u tom dijelu Afrike. Službeni su jezici svahilski i engleski. Glavni je i najveći grad Kampala (šire gradsko područje ima 1 597 900 st., 2010); veća su naselja: Kira (172 300 st., 2010), Gulu (149 900 st., 2010), Lira (119 302 st., 2005), Jinja (99 507 st., 2008), Mbarara (79 159 st., 2005), Mbale (76 492 st., 2005), Masaka (71 700 st., 2008), Kasese (67 279 st., 2005), Mukono (57 400 st., 2010), Kitgum (56 881 st., 2005), Arua (55 583 st., 2005), Entebbe (55 086 st., 2005), Kabale (50 871 st., 2005), Tororo (47 729 st., 2005) i Fort Portal (42 671 st., 2005); u gradovima živi 14,9% st. (2011).

Gospodarstvo

Dugotrajna razdoblja političke nestabilnosti, uz opću društvenu nerazvijenost i visok rast populacije, usporavali su ekonomski razvoj (početkom 2000-ih bilo je siromašno oko 35% stanovništva). God. 2007. ostvaren je BDP u vrijednosti od 12,4 mlrd. USD; BDP po stanovniku bio je oko 400 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 53%, poljoprivrede 29% , a industrije 18% (2007). U industriji prevladava proizvodnja šećera, piva, cigareta, tekstila, cementa i čelika. Glavni su poljoprivredni proizvodi kava, čaj, pamuk, duhan, tapioka, krumpir i dr.; u stočarstvu prevladava uzgoj goveda i peradi. Od prirodnih bogatstava značajna su ležišta bakra, zlata i kobalta te hidroenergetski potencijali. God. 2007. vrijednost izvoza bila je 1,6 mlrd. USD (Uganda uglavnom izvozi kavu, ribu i riblje prerađevine, čaj, pamuk, zlato, cvijeće i dr.). Najviše izvozi u Nizozemsku (10,2%), Belgiju (9,7%), Njemačku (7,9%), Francusku (7,2%), Ruandu (5,6%) i dr. Vrijednost uvoza 2007. je iznosila 2,9 mlrd. USD (uvozi uglavnom vozila, naftu, strojeve i različitu opremu, medicinske proizvode, žitarice i dr.). Najviše uvozi iz Kenije (31,6%), Kine (7,8%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (7,7%), Južnoafričke Republike (5,9%) i dr. Potkraj 2007. vrijednost deviznih i zlatnih rezervi iznosila je 2,5 mlrd. USD, a vanjski dug bio je oko 1,5 mlrd. USD. Od siječnja 1995. Uganda je članica Svjetske trgovinske organizacije.

Promet

Duljina je željezničke mreže 1244 km (2008); glavna pruga spaja Kampalu s lukom Mombasa (Kenija) na obali Indijskog oceana. Cestovna je mreža duga 10 965 km, od toga je asfaltirano 28% (2008). Brodski je promet razvijen na Viktorijinu i Albertovu jezeru i na jezeru Kyoga. Glavna je zračna luka Entebbe nedaleko od Kampale.

Novac

Novčana je jedinica ugandski šiling (U Sh; UGS); 1 šiling = 100 centa.

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na području Ugande mogu se pratiti od paleolitika. Isprva je današnja Uganda bila naseljena različitim narodima i plemenima Bantu koja su već u IX. st. uspostavila prve plemenske monarhije. Tijekom narednih stoljeća na taj su prostor prodirali narodi iz skupine hamitskih i nilotskih plemena. Sjever zemlje i danas nastavaju niloti, dok narodi sudanske grupe žive u središnjoj i južnoj Ugandi. U XIII. ili XIV. st. ondje je nastalo bantusko kraljevstvo Kitara (poslije Bunyoro), kojemu su se pokoravale države Buganda (po kojoj je Uganda i dobila ime) i Ankole. Potkraj XVII. st. kitarsko se kraljevstvo raspalo na manja kraljevstva Bunyoro, Karagwe i Toro, da bi u XVIII. st. neovisnost postigla i Buganda, koja je u XIX. st. postala centralizirana, moćna despotska monarhija, trgovački povezana s arapskim državama. Iako su u doba dolaska europskih kolonizatora u XIX. st. na području današnje Ugande postojala sva četiri kraljevstva (Bunyoro, Karagwe, Toro i Buganda), najsnažniji otpor kolonijalnom osvajanju pružila je tek Buganda. Napredujući duž zapadne obale jezera Viktorije, u Bugandu su kao prvi Europljani stigli 1862. britanski istraživači J. H. Speke i J. A. Grant, a 1875. i H. M. Stanley. Za njima su 1877. došli britanski, a 1879. francuski misionari. S obzirom na to da su se misionari upleli u dinastičke borbe oko prijestolja što ih je vodio kabaka (kralj) Bugande Mwanga (1884–1903), Velika Britanija i Njemačka iskoristile su te borbe za širenje političkog utjecaja na Bugandu. Pretenzije njemačkog imperijalizma na područje današnje Ugande okončane su 1890. britansko-njemačkim sporazumom na Helgolandu, prema kojemu je Uganda potpala pod utjecajnu sferu Velike Britanije i pod upravu Britanske istočnoafričke kompanije. Pošto je Velika Britanija slomila Bugandu prisilivši 1894. Mwangu da prizna njezin protektorat, iste godine sklopila je s belgijskim kraljem Leopoldom II. sporazum o podjeli sfere utjecaja u Africi kojim je utvrdila granicu svojega novoga posjeda prema Belgijskomu Kongu. Godinu dana poslije Britanci su osvojili kraljevstva Bunyoro, Ankole i Toro te 1895. uspostavili protektorat Ugandu, kojom je upravljao britanski guverner sa sjedištem u Entebbeu. Isprva je guverner samostalno upravljao protektoratom, a od 1920. uz pomoć Zakonodavnoga vijeća čije su članove imenovali Britanci. Od 1922. Uganda se nalazila u sastavu Britanske Istočne Afrike. Sredinom 1930-ih bila je jedan od najvećih proizvođača pamuka i kave u cijelom Britanskom Imperiju. Tim poljoprivrednim kulturama bavili su se osim feudalaca još i mnogobrojni sitni i srednji zemljoposjednici, ali i azijati koje je Britanija doselila iz Indije i koji su ubrzo postali vodeći čimbenik u ugandskoj trgovini.

Od 1946. jačao je antikolonijalistički pokret. Nakon pregovora s Velikom Britanijom početkom ožujka 1962., bila je ostvarena samouprava; na prvim izborima u travnju 1962. pobijedio je Narodni kongres Ugande, a njegov vođa M. A. Obote imenovan je premijerom. Neovisnost je ostvarena 9. X. 1962. U listopadu 1963. proglašena je republika (u federaciju su bila uključena kraljevstva Buganda, Toro, Ankole i Bunyoro); predsjednik je postao Eduard Mutesa II. (poglavar Bugande). Tijekom 1960-ih pojedine etničke zajednice pružale su otpor središnjoj vlasti (1966. poraz pobunjenika u Bugandi vodio je padu E. Mutese II.). God. 1967. bila su ukinuta kraljevstva te je proglašena unitarna republika; predsjednikom je postao M. A. Obote. Njegovu programu društvenih reformi radi preraspodjele nacionalnoga bogatstva protivile su se pojedine plemenske i druge skupine, posebno u Bugandi (nakon pokušaja atentata na Obotea u prosincu 1969. bile su zabranjene opozicijske stranke). Državnim udarom 25. I. 1971. vlast je preuzeo vojni zapovjednik I. D. Amin, koji je potom uveo diktaturu (do njezina kraja 1979. broj ubijenih od strane državnih snaga procjenjuje se do 500 000). Oboteovi pristaše imali su potporu Tanzanije, s kojom je Uganda imala pogranične sukobe (1971–73), a 1978–79. bila je u ratu koji je vodio padu Aminova režima (11. IV. 1979). Tanzanija je pomogla stvaranje prijelazne vlasti u Ugandi (1981. tanzanijska se vojska povukla); u prosincu 1980. za predsjednika je izabran Obote. Njegovu vlast osporavale su različite pobunjeničke skupine; jedna od važnijih bila je Vojska narodnog otpora (NRA), koju je predvodio Yoweri Museveni. Nakon državnog udara u srpnju 1985. i kratkoga razdoblja vojne uprave, NRA je 24. I. 1986. osvojio Kampalu; Museveni je preuzeo vlast i uspostavio jednostranački sustav (za predsjednika je izabran 1996). Protiv njegova režima borilo se više pobunjeničkih skupina (pojedine s uporištima u susjednim zemljama). God. 1993. simbolično su bila obnovljena unutarnja kraljevstva (bez političkih ovlasti). Od sredine 1990-ih ugandska je vojska sudjelovala u građanskom ratu u Zairu (od 1997. DR Kongo). Museveni je učvrstio vlast referendumom (2000), koji je podupro jednostranački sustav (vladajućega Nacionalnog pokreta otpora), te je 2001. ponovno izabran za predsjednika. Ograničena demokratizacija provedena je 2005., a Museveni pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2006. i 2011. (uz oporbene prosvjede). Nestabilnost uzrokuju povremeni etnički sukobi (1999. i početkom 2000-ih) te djelovanje pobunjenika. U sjevernoj Ugandi od druge polovine 1980-ih oružanu pobunu predvodi Joseph Kony; njegova fundamentalistička »Gospodnja vojska otpora« (LRA) odgovorna je za više tisuća ubijenih civila (raseljenih je više od 2 milijuna); zločinima su posebno izložena djeca, koju LRA masovno otima i regrutira. Početkom 2000-ih LRA djeluje i u DR Kongu, Južnom Sudanu i Srednjoafričkoj Republici (procjenjuje se da ga pomaže Sudan); Ugandu u borbi protiv LRA podržavaju Afrička unija i UN (2005. Međunarodni kazneni sud izdao je potjernicu ua J. Konyjem), a vojno joj pomaže i SAD (oko 100 američkih vojnih savjetnika ondje je prisutno od 2011).

Politički sustav

Prema Ustavu od 8. X. 1995 (izmjene 2005) Uganda je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Izvršnu vlast ima predsjednik države, koji je ujedno na čelu države i vlade. On imenuje i razrješava dužnosti premijera (koji mu pomaže u vođenju kabineta) te ministre, iz redova zastupnika Nacionalne skupštine. Predsjednika države biraju izravno svi državljani za razdoblje od 5 godina. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština, koja broji 332 zastupnika biranih na mandat od 5 godina; 215 biraju državljani na općim izborima, 104 zastupnika imenovana su odlukom posebnih interesnih skupina (njih 79 biraju žene, 10 vojska, te po 5 invalidi, mladi i radnici), a 13 ih je imenovano po službenoj dužnosti. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Vrhovni sud, Apelacijski sud, Visoki sud i Ustavni sud. Država se administrativno dijeli na 4 regije, okruge i općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 9. listopada (1962).

Kultura, književnost

Novija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje starih kultura na području današnje Ugande: raznovrsni predmeti, npr. zbirka malih, ukrasno oblikovanih kamenih oruđa s obilježjima kasnijega kamenog doba, obojena lončarija, kameno posuđe, čuvaju se u više ugandskih muzeja. Velika zbirka od 2500 izložaka iz paleolitičkoga razdoblja nalazi se u geološkome muzeju u Entebbeu. Pozornost se posvećuje njegovanju kulturnoga naslijeđa, razvoju glazbe na narodne motive te zapisivanju usmene predaje. – Književnost na engleskome jeziku, koja nastaje od posljednjih desetljeća XX. st., jedina je pisana ugandska književnost; vezana je i uz prevođenje djela s domaćih jezika na engleski. Sadrži mnoge karakteristične odlike i teme afričke književnosti kolonijalnog i postkolonijalnoga razdoblja (susret tradicionalnoga i suvremenoga, istoka i zapada, hibridnost književnih žanrova i drugo) te mnoge elemente usmene književnosti, koja je nastajala na jezicima svahili, luo i luganda te nekim manjim mjesnim jezicima. Ugandski književnici većinom djeluju kao istaknuti javni intelektualci, osnivači mnogih kulturnih institucija, novinari, sveučilišni nastavnici i drugo. U djelima često njeguju kritički odnos prema domaćim tradicijama i stranim utjecajima, najčešće tematizirajući položaj čovjeka izložena svakovrsnim sukobima u svakidašnjici. Književnik Okot p’Bitek (1931–82) pisao je pjesme, romane i eseje. Njegov spjev u »dva glasa«, spjevan na jeziku luo, susret dvaju svjetova izražava u jednoj pjesmi uronjenoj u tradiciju (»Lawinina pjesma« – »Song of Lawino«, 1966) te u drugoj (»Ocolova pjesma« – »Song of Ocol«, 1970) koja odbacuje tradiciju u ime napretka. Na jeziku ačoli objavio je roman »Lak Tark« (1953), koji je preveo na engleski, no objavljen je posmrtno (»Bijeli zubi« – »White Teeth«, 1989). Taban lo Liyong (pravo ime Mokotiyang Rekenet, r. 1939) istaknuti je pjesnik, teoretičar i esejist (»Posljednja riječ« – »The Last Word«, 1969; »Balade o nerazvijenosti« – »Ballads of Underdevelopment«, 1976; »Još jedna posljednja riječ« – »Another Last Word«, 1990., i drugo). Romanopisac i dramatičar Robert (Bellamino) Serumaga (1939–80) bio je istaknuti kulturni djelatnik i osnivač mnogih institucija (roman »Povratak sjenama« – »Return to Shadows«, 1969; kazališni komadi »Slonovi« – »The Elephants«, 1971; »Majangwa«, 1974., i drugo). Pjesnik, romanopisac i esejist Okello Oculi (r. 1942) autor je mnogih djela o dramatičnoj sadašnjosti (pjesničko i prozno djelo »Siroče« – »Orphan«, 1968; »Prostitutka« – »Prostitute«, 1968; »Kanta Riti«, 1972; »Pjesme suncu u nama« – »Songs for the Sun in Us«, 2000; politički esej »Razgovori na afričke teme: kretanja i ciljevi u XXI. st.« – »Discourses on African Affairs: Directions and Destinies for the 21st Century«, 1999). Pjesnik Richard Ntiru (r. 1946) napisao je dojmljivu pjesničku zbirku o suvremenom životu (»Napetosti« – »Tensions«, 1971). Istaknuto je djelovanje esejista i političara Mahmooda Mamdanija (r. 1947) te nekih drugih pisaca, osobito nakon pada I. Amina, kada su se mnogi vratili u zemlju (npr. Moses Isegwa, pravo ime Sey Wawa, r. 1963) i drugi.

Uganda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62977>.