teorija glazbe, skup spoznaja teorijskoga karaktera koji obuhvaća ukupnost povijesnih pojava i konkretnih djela na području glazbe. Dijeli se na teoriju u užem smislu, kakva se danas predaje u sustavu glazbenoga obrazovanja, što obuhvaća proučavanje i usustavljivanje spoznaja o melodiji, ritmu, harmoniji i formi, artikuliranima u tonskim sustavima, ljestvicama, ugodbama, intervalima, tonskim visinama i trajanjima te zabilježenima različitim notacijama. Teorija glazbe u širem smislu obuhvaća, uz navedeno, i proučavanje te spoznaju u drugim aspektima glazbe na područjima akustike, komponiranja, izvedbenih praksi i interpretacija, organologije (izgradnja i uporaba glazbenih instrumentarija), povijesti, sociologije i estetike glazbe, kako na područjima umjetničke, tradicijske i popularne glazbe europskih tako i izvaneuropskih glazbenih kultura. Europska glazbena kultura proizvela je do sada najznačajniji korpus teorije glazbe, ali značajan su prinos dali i teoretičari glazbe iz arapskih, bizantskih, hebrejskih, indijskih i kineskih glazbenokulturnih krugova. U povijesnoj retrospektivi europske teorije glazbe u užem smislu značajni su teoretičari bili Pitagora, Aristoksen, Klaudije Ptolemej, Aristid Kvintilijan, Alipije, Boetije, Kasiodor i dr. u grčkoj i rimskoj antici i helenizmu, Izidor Sevillski, Alkuin, Aurelianus Reomensis (Aurelijan iz Réômea), Hucbald, Guido iz Arezza, arapski teoretičar Al-Farabi u prijevodima, Johannes de Garlandia, Franko iz Kölna, Jeronim iz Moravske, Jakob iz Liègea, Johannes de Muris, Johannes de Grocheo, Marchetto iz Padove, Philippe de Vitry i dr. u srednjem vijeku, B. Ramos de Pareja, J. Tinctoris, F. Gaffurius, A. P. Coclico, P. Aaron, G. Zarlino, H. Glareanus, N. Vicentino, V. Galilei, Th. Morley i dr. u renesansi, L. Zacconi, G. M. Artusi, M. Praetorius, M. Locke, J. J. Fux, J. Mattheson, J.-Ph. Rameau, G. Tartini i dr. u razdoblju baroka, C. Ph. E. Bach, J. Ph. Kirnberger, F. W. Marpurg, J. G. Albrechtsberger i dr. u razdoblju klasicizma, F. J. Fétis, Moritz Hauptmann, H. von Helmholtz, H. Riemann i dr. u XIX. st., A. Schönberg, H. Schenker, P. Hindemith, A. Hába, R. Leibowitz, Allen Forte, David Lewin i mnogi drugi u XX. st. Već od druge polovice XVIII., a osobito u XIX. i XX. st., došlo je do uže specijalizacije pojedinih glazbenih teoretičara, tako da se mnogobrojni vrijedni prinosi nalaze razasuti u nizu manjih specijaliziranih studija o pojedinačnim aspektima toga područja. U Hrvata teorijom glazbe intenzivnije su se bavili J. Križanić u XVII. st., F. Ks. Kuhač i Vjenceslav Novak u XIX. st., te F. Dugan st., F. Lučić, N. Devčić i dr. u XX. st.
