Tanzanija

ilustracija
TANZANIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Tanzanija (Tanzania; Ujedinjena Republika Tanzanija/svahilski Jamhuri ya Muungano wa Tanzania/engleski United Republic of Tanzania), država u istočnoj Africi, između Ugande (duljina granice 396 km) i Kenije (769 km) na sjeveru, Mozambika (756 km) na jugu, Malavija (475 km) i Zambije (338 km) na jugozapadu, DR Konga (459 km) na zapadu, Ruande (217 km) i Burundija (451 km) na sjeverozapadu te Indijskog oceana na istoku; s unutrašnjim vodama (61 500 km²) obuhvaća 945 454 km².

Prirodna obilježja

Tanzanija se sastoji od obalne nizine (širine do 100 km) koja se proteže duž obale Indijskog oceana (1451 km), visokoga ravnjaka u unutrašnjosti i vulkanskih masiva. Visoki istočnoafrički ravnjak (900 do 1200 m) zauzima najveći dio zemlje (62% površine). Na njegovu jugozapadnome i zapadnome rubu kao i na sjeveroistoku nalaze se dva velika tektonska jarka (rasjeda) s jezerima Tanganyika, Nyasa (Malawi), Natron i Manyara. U tercijaru je duž rasjeda došlo do izdizanja vulkana i izljeva magme. Vulkanskoga su podrijetla sve najviše planine: Kilimandžaro (Kibo, 5895 m; najviši vrh Afrike), Meru (4566 m) i Loolmalassin (3648 m) na sjeveroistoku, Rungwe (2960 m) na jugozapadu i Nkungwe (2462 m) na zapadu. Obalna se nizina duž riječnih dolina širi prema unutrašnjosti, gdje prelazi u široke ravnjake (do 800 m visine) omeđene planinskim masivima na sjeveru (Udzungwa, Rubeho, Uluguru) i jugozapadu (Kipengere). Pred tanzanijskom obalom je niz niskih otoka od kojih su najveći Zanzibar (1666 km²), Pemba (988 km²) i Mafia (440 km²).

Klima Tanzanije uvjetovana je njenim geografskim položajem južno od ekvatora. Prevladava tropska klima s izraženim monsunskim obilježjima; na visokim ravnjacima savanska. Srednja godišnja temperatura iznosi 26 °C u primorju, 23 °C na ravnjaku i 18 °C u planinama. Najviše oborina prima planinsko područje (više od 2000 mm) i obalna nizina (do 1500 mm); visoki su ravnjaci razmjerno suhi (500 do 900 mm). Sjever Tanzanije ima dva kišna razdoblja (ožujak–svibanj i listopad–prosinac), a jug jedno (prosinac–travanj). Najveće i vodom najbogatije rijeke (Rufiji, Ruvuma, Pangani) ulijevaju se u Indijski ocean, ostale (Malagarasi, Wembere, Ugalla i dr.) se odvodnjavaju prema jezerima u unutrašnjosti. Mnogobrojna jezera, od kojih su najveća Viktorijino, Tanganyika i Nyasa (Malawi), ostala: Rukwa, Natron, Manyara, Eyasi i dr. Biljni pokrov čine šume mangrova i kokosovi gajevi u primorju, stepe i savane s galerijskim šumama u unutrašnjosti te bujne tropske kišne i maglene šume (iznad 2500 m visine) u planinskom pojasu; mnogobrojni nacionalni parkovi (Serengeti, Arusha, Gombe i dr.), zaštićena područja (Ngorongoro, Selous) i rezervati prirode.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2012. u Tanzaniji živi 44 928 923 st., a prema procjeni stanovništva iz 2015. godine 48 775 567 st. ili 51,6 st./km². Najnaseljenije je obalno područje oko Dar es Salaama (3133 st./km²), otoci Zanzibar i Pemba (do 2000 st./km²), jugoistočna obala Viktorijina jezera, prigorje Kilimandžara (više od 150 st./km²) i otok Ukerewe u Viktorijinu jezeru; istočnoafrički ravnjak gotovo je pust (regija Katavi, 12 st./km²). Stanovnici Tanzanije većinom su pripadnici mnogobrojnih bantuskih naroda (95%); najbrojniji su pripadnici naroda Sukuma (9,5%), Hehe i Bena (4,5%), Gogo (4,4%), Haja (4,2%), Njamvezi (3,6%), Makonde (3,3%), Čaga (3,0%), Ha (2,9%) i dr. U primorju i na Zanzibaru žive Svahili (bantuski narod muslimanske vjere) i Arapi, a u gradovima Pakistanci i Europljani. Sjevernu i središnju Tanzaniju naseljavaju Masai i nilotski narodi Luo i Datoga. Po vjeri su kršćani (35%; pretežito katolici), muslimani suniti (35%; na otoku Zanzibaru čine većinu od 99%) i pripadnici različitih animističkih vjerovanja (30%). Stanovništvo Tanzanije godišnje poraste za 3,0% (2010–15). Rezultat je to visokog prirodnoga priraštaja od 2,89% ili 28,9‰ (2013) zbog jako visoka nataliteta (37,3‰, 2013; svjetski prosjek 19,5‰) i opadanja stope mortaliteta (s 14,5‰, 2002. na 8,4‰, 2013; svjetski prosjek 8,1‰); smrtnost dojenčadi iznosi 46,2‰ (2012). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi do 14 godina je 44,5%, od 15 do 64 godine 52,6%, a u dobi od 65 i više godina samo 2,9% populacije (2013). Očekivano trajanje života iznosi 59,5 godina za muškarce, odnosno 62,1 godinu za žene (2013). Ekonomski je aktivno 24 964 000 st., nezaposleno 8,9% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 66,9% st., u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 6,4%, a u uslužnim djelatnostima 26,7% st. (2014). Od 26 sveučilišta (12 državnih i 14 privatnih) najstarije i najveće je u Dar es Salaamu (osnovano 1970); službeni su jezici svahilski i engleski, a u svakodnevnoj uporabi su i mnogobrojni bantuski (nigersko-kongoanski) i nilotski (nilosaharski) jezici. Nepismeno je 33% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Glavni je grad Dodoma (213 636 st., šire područje grada 410 956 st., 2012), a najveći grad i luka Dar es Salaam (4 364 541 st., 2012); ostali veći gradovi su (2012): Mwanza (706 453 st.), Zanzibar (501 459 st.), Arusha (416 442 st.), Mbeja (385 279 st.), Morogoro (315 866 st.), Tanga (273 332 st.), Tabora (226 999 st.), Kigoma (215 458 st.), Moshi (184 292 st.), Musoma (134 327 st.) i dr.; u gradovima živi 27,3% st. (2012).

Gospodarstvo

Od sredine 1980-ih Tanzanija postupno napušta državno-planski model i preusmjerava se na tržišno gospodarstvo. Početkom 2000-ih siromašno je oko 36% stanovnika, a gospodarstvo je među najnerazvijenijima u svijetu i ovisno o međunarodnoj pomoći (2005. u iznosu od 1,5 mlrd. USD). Procijenjeni BDP 2007. iznosio je oko 14,1 mlrd. USD; BDP po stanovniku bio je oko 358 USD (izračunan prema paritetu kupovne moći BDP je bio oko 43,5 mlrd. USD, a BDP po stanovniku oko 1100 USD). U sastavu BDP-a udjel je poljoprivrede 43%, uslužnoga sektora 39%, a industrije 18% (2007). U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju kava, čaj, pamuk, orasi, duhan, kukuruz i egzotično voće (proizvodnja klinčića prevladava na Zanzibaru). Dugotrajne suše početkom 2000-ih pogodile su poljoprivredu i rad hidroelektrana (osiguravaju oko 60% električne energije). U industrijskoj ponudi vodeći su šećer, cigarete, biljni insekticidi, užad, dijamanti, zlato, željezo i dr. Uz ležišta ruda i minerala te hidroenergetske potencijale, prirodna bogatstva čine i veliki nacionalni parkovi. God. 2007. vrijednost izvoza bila je oko 2,1 mlrd. USD (izvozi uglavnom zlato, kavu, orahe, proizvode ručne izradbe, pamuk i dr.), a uvoza oko 4,6 mlrd. USD (u uvozu prevladava roba široke potrošnje, strojevi, prijevozna sredstva i oprema, nafta i dr.). Vodeći su vanjskotrgovački partneri Kina, Indija, Južnoafrička Republika, Kenija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Zambija, Nizozemska, Japan i dr. God. 2007. vanjski je dug oko 5 mlrd. USD, a devizne rezerve 2,4 mlrd. USD.

Promet

Cestovna je mreža dobro razvijena (87 664 km cesta; asfaltirano 10%, 2014), najgušća u priobalju i uz Viktorijino jezero; najvažnija cesta (Tanzam, ukupna duljina 2400 km) povezuje luku Dar es Salaam s Lusakom (Zambija). Željeznička pruga duga je 3676 km (2012); sastoji se od linija Dar es Salaam–Mwanza, Dar es Salaam–Kigoma i Tanga–Moshi i međudržavne pruge od Dar es Salaama do Kapiri Mposhija u Zambiji (1860 km, od čega 969 km u Tanzaniji; izgrađena 1976). Glavna je luka Dar es Salaam (10,6 milijuna tona, 2013; uvozno-izvozna luka za potrebe susjednih država), manje su Tanga, Mtwara i Zanzibar. Vrlo živ brodski promet na jezerima; luke Mwanza (Viktorijino jezero) i Kigoma (Tanganyika). Međunarodne su zračne luke u Dar es Salaamu (Julius Nyerere; 2,5 milijuna putnika, 2015), Zanzibaru i nedaleko od Arushe (Kilimanjaro).

Novac

Novčana je jedinica tanzanijski šiling (TSh; TZS); 1 šiling = 100 centa.

Povijest

Povijest Tanganjike i Zanzibara, ujedinjenjem kojih je nastala današnja Tanzanija, usko je isprepletena. Prastanovnici Tanganjike bila su bušmanska plemena, koja su od I. tisućljeća pr. Kr. do prve polovice I. tisućljeća nakon Kr. postupno potiskivali narodi iz skupine Bantu. Zanzibar je isprva bio naseljen narodima iz skupine Bantu (Hadimu i Tumbatu), a od VII. st. i Širazima (vjerski emigranti iz Perzije), s kojima je na otok, koji su arapski trgovci prozvali Zanjabar (zemlja Crnaca), polagano prodirao islam. Istočnohamitski narodi sjevera i sjeveroistoka bili su poznati već Egipćanima i stanovnicima južne Arabije. Arapski trgovci imali su u I. st. na obalnom području svoje faktorije. Od stalnih njihovih naselja istaknuo se grad Kilwa Kisiwani (osnovan 975), vladar kojega je pod svojom vlašću ujedinio arapske kolonije obalnoga područja u moćni sultanat. Uz Arape i domorodce, u gradovima sultanata živjeli su i Širazi. Izvan obalnoga pojasa nakon doseljenja naroda iz skupine Bantu oblikovali su se mnogobrojni plemenski savezi, a jezik skupine Svahili postao je jezikom sporazumijevanja afričkih naroda istočne Afrike. Od 1503. Zanzibar je bio pod vlašću Portugalaca, koji su na njegovim obalama izgradili niz utvrđenih faktorija. Obalno područje Tanganjike zaposjeli su 1505. Portugalci i uništili sultanat Kilwu. Pod njihovom vlašću ono je bilo sve do 1698., kada su ih protjerali Arapi iz Omana. Usporedno je u unutrašnjosti tijekom XVIII. i XIX. st. došlo do oblikovanja mnogobrojnih državnih tvorevina Bantu plemena (Bena, Hehe, Čaga u južnom dijelu zemlje te Njamvezi na sjeverozapadu, južno od Viktorijina jezera). Pod portugalskom vlašću Zanzibar je bio sve do potkraj XVII. ili početka XVIII. st., kada su ih potisnuli omanski Arapi. God. 1710. oni su smjestili svoje postrojbe na otok, a 1832. prenijeli su svoju prijestolnicu iz Muskata na Zanzibar. God. 1861. Zanzibar se odvojio od Omana i postao samostalnim sultanatom. Kada su omanski Arapi 1832. svoju prijestolnicu prenijeli na Zanzibar, Arapi s tog otoka naselili su se u unutrašnjosti Tanganjike te se bavili trgovinom robljem. Najjači otpor arapskom prodiranju u unutrašnjost zemlje pružili su Njamvezi, koji su 1871. porazili arapske trgovce robljem i zavladali gotovo cijelom središnjom Tanganjikom. Prvi europski istraživači Tanganjike bili su Nijemci Johann Ludwig Kraff i Johannes Rebmann, koji su 1840-ih istražili područje oko Kilimandžara, te britanski istraživači R. F. Burton i H. J. Speke, koji su 1858. otkrili jezera Tanganyiku i Viktorijino. Tijekom 1880-ih započeo je njemački prodor u taj dio Afrike. Karl Peters, osnivač Društva za njemačku kolonizaciju (Gesellschaft für Deutsche Kolonisation, 1884), različitim je »ugovorima« s plemenskim poglavicama istočne Afrike osigurao za tu kompaniju goleme teritorije. Sporazumima s Velikom Britanijom Njemačkoj je 1886. pripala Tanganjika. God. 1888. osnovano je Njemačko istočnoafričko društvo (Deutsche Ostafrikanische Gesellschaft), a 1890. uspostavljena je kolonija Njemačka Istočna Afrika (Deutsche Ostafrika). Protiv vladavine njemačkih kolonijalista već je 1888. buknuo muslimanski ustanak, a 1891. ustanak plemena Hehe i Masai. Otpor domaćega stanovništva bio je osobito žestok 1905–07., za velikog ustanka plemena Maji-Maji. U I. svjetkom ratu Nijemci su četiri godine branili Njemačku Istočnu Afriku od savezničke vojske. Nakon rata Liga naroda je 1922. podijelila bivšu Njemačku Istočnu Afriku u dva mandatna područja: Velika Britanija dobila je Tanganjiku (od 1890. Zanzibar je bio britanski protektorat), a Belgija Ruandu i Urundi. Premda je za britanske vladavine zbog doseljavanja Indijaca i Europljana došlo do raspada tradicionalnih socijalnih odnosa na području Tanzanije, tijekom 1920-ih počeo se oblikovati suvremeni politički život. Najvažnija politička organizacija domaćega stanovništva bilo je Afričko udruženje Tanganjike (Tanganyika African Association), koje je predstavljalo intelektualce, činovnike i sitno građanstvo. Postavši 1946. starateljskim teritorijem UN-a, Tanganjika je i nakon II. svjetskog rata ostala pod britanskom upravom.

Neovisnosti je težila Afrička nacionalna unija Tanganjike (TANU), osnovana 1954. pod vodstvom J. K. Nyererea. Nakon uspostavljanja autonomije (1. V. 1961), neovisnost Tanganjike ostvarena je 9. XII. 1961. Republika je bila proglašena 9. XII. 1962., a prvi predsjednik postao je Nyerere. Sa → Zanzibarom je 26. IV. 1964. stvorena Ujedinjena Republika Tanganjika i Zanzibar, koja je 29. X. 1964. preimenovana u Tanzaniju. Predsjednik je bio J. K. Nyerere (povukao se s vlasti 1985), a potpredsjednik Abeid Karume (predsjednik Zanzibara nakon državnog udara u siječnju 1964; ubijen je u atentatu u travnju 1972). Sredinom 1960-ih bio je uspostavljen socijalistički sustav te je bila provedena nacionalizacija. Vladajuće stranke TANU i zanzibarska Afro-shirazi stranka ujedinile su se 1977. u Revolucionarnu stranku (CCM), pod Nyerereovim vodstvom. Povremeni pogranični sukobi s Ugandom (od početka 1970-ih) prerasli su u rat, koji je trajao od listopada 1978. do travnja 1979. Tanzanijskom vojnom pobjedom bio je svrgnut ugandski režim I. D. Amina (Tanzanija je pomogla uspostavljanje nove vlasti u Ugandi, iz koje se vojno povukla u lipnju 1981). Nakon Nyerereova odlaska s vlasti 1985. predsjednik je postao N. A. H. Mwinyi. Početkom 1990-ih započela je demokratizacija (višestranačje je legalizirano u srpnju 1992). Nakon prvih višestranačkih izbora 1995. predsjednik je bio B. W. Mkapa (CCM; reizabran je 2000., na vlasti bio do 2005). Granični sporovi s Malavijem i Ugandom nastavljeni su početkom 2000-ih. Nakon izbora potkraj 2005. predsjednikom je postao Jakaya M. Kikwetwe (lider CCM-a; ministar vanjskih poslova od 1995), reizabran je u listopadu 2010. U siječnju 2011. izbili su masovni opozicijski prosvjedi. Radikalni su islamisti u listopadu 2012. u Dar es Salaamu zapalili više kršćanskih crkvi.

Politički sustav

Prema Ustavu od 25. IV. 1977 (izmijenjen nizom amandmana, najznačajniji su doneseni 1984), Tanzanija je savezna država s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nositelj cjelokupne izvršne vlasti. Kandidati za predsjednika mogu biti državljani Tanzanije stariji od 40 godina. Predsjednika izravno biraju birači za razdoblje od 5 godina; mogućnost ponovnoga izbora ograničena je na najviše dva mandata. U izvršnoj vlasti predsjedniku republike pomažu premijer i ministri, koji čine Vijeće ministara, njih pak između izabranih parlamentarnih zastupnika, imenuje predsjednik republike. Zakonodavnu vlast obnaša jednodomna Nacionalna skupština (Bunge), koja ima 323 zastupnika. Od toga broja 232 zastupnika birana su izravno (na općim i tajnim izborima), 75 mandata rezervirano je za žene (posredno ih biraju parlamentarne političke stranke), 10 zastupnika imenuje predsjednik republike (najmanje 5 žena), 5 zastupnika posredno bira parlament Zanzibara, a jedno je mjesto rezervirano za državnog odvjetnika. Mandat je parlamenta 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast na razini države imaju Prizivni sud s četvoricom sudaca i Visoki sud s 30 sudaca. Sve suce imenuje predsjednik republike. Administrativno Tanzanija se dijeli na 26 regija. Nacionalni blagdan: Dan Unije (dan ujedinjenja Tanganjike i Zanzibara), 26. travnja (1964).

Jezici

U Tanzaniji se govori oko 120 jezika koji pripadaju svim velikim porodicama afričkog kontinenta (afroazijskoj, nigersko-kordofanskoj, nilosaharskoj i kojsanskoj). Službeni status imaju engleski i svahilski, a brojem govornika ističu se još asu, bena, gogo, ha, haja, iraku, jao, kaguru, kuria, langi, luguru, kinjaruanda, kirundi, masajski, moči, mvera, ngondi, njamvezi, njaturu, nilamba, pogolo, sukumba, šambala, vundžo, zigula i zinza.

Književnost

Kulturna baština na području Tanzanije obuhvaća naslijeđe mnogih plemena, jezika, vjerovanja i običaja. Narodna (usmena) književnost javlja se u mnogim oblicima, od kojih su najrašireniji utendi, pripovijetke u stihu namijenjene poduci, te tradicijske pjesme, epske tenzi i lirske mashairi. Najraširenija je književnost na svahilskom jeziku, koji je od 1967. i službeni jezik. Pisana književnost vezuje se uz XX. st. i najviše se bavi kolonijalnim nasljeđem, sukobom staroga i novoga, problemima i protuslovljima suvremenoga društva stasalog u slobodnoj državi. Njezin je začetnik Sh. Robert (1909–62), pjesnik, filozof i prosvjetitelj, koji se osvrnuo na sve značajne društvene probleme. Njegova djela, koja obuhvaćaju 22 knjige proze, eseja i pjesama (npr. autobiografija »Moj život« – »Maisha yangu«, 1949; alegorija u stilu Swiftovih »Guliverovih putovanja«, »Vjerovati u zemlju sunca« – »Kusadikika«, 1951; pripovijetka »Adili i njegova braća« – »Adili na nduguze«, 1952; biografija »Životopis Siti Binti Saad, pjesnikinje sa Zanzibara« – »Maisha ya Siti Binti Saad mwimbaji wa Unguja«, 1958., i drugo), osnova su suvremene svahilske književnosti. Pjesništvo se razvijalo pod jakim utjecajem arapske tradicije, no neki se tradicionalni oblici (tenzi i mashairi) nastavljaju i u suvremenoj književnosti. Uz Roberta, značajan je i književnik Mathias Mnyampala (1917–69), autor djela »Povijest, tradicija i običaji naroda Gogo iz Tanganjike« (»Historia, mila na desturi za Wagogo wa Tanganyika«, 1954), »Priča o sakupljaču meda i njegovim dvama prijateljima« (»Kisa cha mrina asali na wenzake wawili«, 1961), zbirke pjesama »Pjesme mudrosti« (»Mashairi ya hekima«, 1965). Znanstvenik i pravnik Kaluta Amri Abedi (1924–64) istaknuo se osobito kao pjesnik i proučavatelj tradicionalnoga pjesništva (npr. »Versifikacija i pjesme amri« – »Sheria za kutunga mashairi na diwani ya amri«, 1954); političar J. K. Nyerere (1922–99) pisao je pjesme na svahilskome te preveo neka Shakespeareova djela. Ocem popularne, zabavne književnosti smatra se Muhammed Said Abdulla (1918–91), autor mnogobrojnih djela (npr. »Jedna žena tri muža« – »Mke mmoja waume watatu«, 1975); književnica i znanstvenica May Materru Balisidya (1947–87) proučavala je narodnu književnost i bavila se razvojem svahilskoga jezika; romanopisac, dramatičar i redatelj Edwin Semzaba (1951–2016) ostvario je i mnoga djela za djecu; dramatičar Ebrahim Hussein (r. 1943) nastoji spojiti tradicijsko i suvremena dramska strujanja. Tanzanijskoj književnosti znatno su pridonijeli i književnici koji pišu na engleskom jeziku, npr. Peter Palangyo (1939–93) romanom »Umirući na suncu« (»Dying in the Sun«, 1969) te osobito Gabriel Ruhumbika (r. 1938) romanom »Selo u slobodi« (»Village in uhuru«, 1969), kojima je okosnica sukob tradicionalnoga i modernoga. Ruhumbika je od 1970-ih počeo pisati na svahilskome (npr. zbirka kratkih priča »Kukuriknuo pijetao ili ne, zora sviće« – »Uwike usiwike kutakucha«, 1978; roman »Nevidljivi pothvati rodoljuba« – »Miradi bubu ya wazalendo«, 1991). Ismael Mbise (r. 1944) istaknuo se povijesnim romanom o utjecaju i posljedicama kolonijalizma »Krv na našoj zemlji« (»Blood on Our Land«, 1974). Abdulrazak Gurnah (r. 1948) živi u Velikoj Britaniji i piše na engleskom jeziku, međutim sve su njegove teme vezane uz Tanzaniju (npr. romani »Raj« – »Paradise«, 1994; »Bijeg iz vojske« – »Desertion«, 2005) i drugo.

Tanzanija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60417>.