Szabo [sa'bo], Gjuro, hrvatski konzervator, muzeolog i povjesničar (Novska, 3. II. 1875 – Zagreb, 2. V. 1943). Nakon studija germanistike u Beču (1892–96) radio je u gimnazijama u Senju, Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu. U Beču, Nürnbergu i Pragu 1910. specijalizirao se iz konzervacije i restauracije povijesnih i umjetničkih spomenika. Na temelju radova na srednjovjekovnim građevinama u Slavoniji postao je 1911. tajnik Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, koje je bilo osnovano njegovim zauzimanjem. Na tom je položaju utjecao na primjenu suvremenih načela konzervacije. Bio je i ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt 1919–26. te Muzeja grada Zagreba 1928–43. Od 1936. član JAZU (danas HAZU). Objavio je velik broj radova s područja povijesti, povijesti umjetnosti i kulture, toponomastike, zaštite spomenika i muzeologije, osobito o spomeničkoj baštini i burgovima sjeverne Hrvatske te povijesti i spomenicima Zagreba. U njima je temperamentnim stilom stalno održavao zanimanje za spomenike kao kulturnu baštinu u doba kada njihovo čuvanje nije imalo čvrste zakonske podloge. Značajnija djela: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920), Umjetnost u našim ladanjskim crkvama (1929), Kroz Hrvatsko zagorje (1939), Stari Zagreb (1940).
