stanična teorija

stanična teorija (celularna teorija), općeprihvaćeno biološko gledište prema kojemu je → stanica temeljna jedinica života. Utemeljili su ju u XIX st. njem. prirodoslovci, botaničar M. J. Schleiden (1838) i zoolog Th. Schwann (1839), koji su na osnovi vlastitih i tuđih opažanja zaključili da su biljke i životinje izgrađene od stanica. Njem. patolog R. Virchow nadopunio je tu teoriju opažanjem da svaka stanica nastaje samo iz već postojeće stanice: Omnis cellula e cellula. On je postavio temelje modernoj patologiji ustvrdivši da su stanice, kao najniže organizacije sa svim svojstvima živoga sustava, primarna sjedišta bolesti. U suvremenom smislu stanična teorija obuhvaća biološke istine: a) stanica je temeljna strukturna i djelatna jedinica života; b) stanica nastaje samo diobom stanice-majke, a ne spontanim organiziranjem molekula; c) stanica je otvoren i uređen sustav molekula u kojem metabolički i biokemijski procesi omogućuju pretvorbu tvari i energije; d) genetička informacija stanice zapisana je u deoksiribonukleinskoj kiselini (DNA), a ostvaruje se sintezom bjelančevina; e) uništi li se stanica, uništava se život, jer stanični dijelovi ne mogu funkcionirati samostalno, izvan skladne stanične organizacije. Od stanične teorije donekle odstupaju virusi, koji imaju neka svojstva živoga, tj. imaju vlastitu genetičku informaciju, ali im nedostaje metabolizam. Od te teorije odstupaju i prve stanice; one su bile prvi živi sustavi na Zemlji koji su evoluirali iz nežive tvari samoorganizacijom molekula.

stanična teorija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57777>.