Sredozemno more

ilustracija
SREDOZEMNO MORE
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Sredozemno ili Mediteransko more, unutarnje more između Europe, Azije (Bliski istok) i Afrike; obuhvaća 2 510 000 km² (s Crnim morem 2 965 900 km²) ili 2,8% Atlantskoga oceana kojega je rubno more. S Atlantikom ga povezuju Gibraltarska vrata, a s Crvenim morem Sueski kanal. Sastoji se od zapadnoga i istočnoga bazena. U zapadnome bazenu nalaze se Alboransko, Balearsko, Ligursko i Tirensko more, a u istočnome Jadransko more, Jonsko more, Egejsko more, Mramorno more, Crno more (s Azovskim morem) i Levantsko more. Ime je dobilo po svom međukontinentskom položaju; stari Grci nazivali su ga Unutarnjim morem (grč. ἡ ἐντòς ϑάλασσα, hē eptòs thálassa) i Velikim morem (grč. ἡ μεγάλη ϑάλασσα, hē megálē thálassa); Rimljani su ga nazivali Unutarnjim morem (lat. Mare internum) i Našim morem (lat. Mare nostrum).

Obale i otoci

Ukupna duljina sredozemne obale iznosi 38 549 km, od čega na obalu kopna otpada 25 238 km ili 65,8%, a na obalu otokâ 13 311 km, odnosno 34,2%. S obzirom na duljinu (3860 km) i prosječnu širinu (800 km) Sredozemnoga mora, obala je vrlo razvedena, osobito obale Egejskoga mora i istočna obala Jadranskoga mora. Slabo je razvedena samo istočna i jugoistočna obala (od Tunisa do Turske). Razvedenost se ogleda u velikim poluotocima (Apeninski poluotok, Peloponez, Halkidika i Istra), dubokim zaljevima (Genovski, Tršćanski, Tarantski, Solunski, Iskenderunski i dr.) te mnogobrojnim otočnim skupinama (Baleari, Jonski otoci, Egejski arhipelag i dr.) i otocima od kojih su najveći: Sicilija, Sardinija, Cipar, Korzika, Kreta i Mallorca (Baleari). Obala je prilično nestabilna u području ušća rijeka Ebra, Rhône, Pada, Vardara i Nila. Sredozemno more okružuju pretežno mlađi nabrani planinski sustavi tercijarne starosti: Apenini, Atlas, Sierra Nevada, Dinarsko gorje, Pontsko gorje i Toros. Na jugoistoku je okruženo prekambrijskom libijskom pločom. Znatna je seizmička i vulkanska aktivnost (vulkani Etna, Vezuv, Stromboli).

Morsko dno

Za dno Sredozemnoga mora karakteristične su podmorske zavale koje su nastale rasjedanjem u mlađe geološko doba. Viši dijelovi tvore otoke (Baleari, Pitiuzi, Korzika, Sardinija, Liparski otoci, Malta i dr.); šelf je vrlo uzak (obuhvaća 18% morskoga dna), a kontinentske su padine strme. Zapadni bazen Sredozemnoga mora dijeli se na Alboransku, Balearsku i Tirensku zavalu; obuhvaća 821 600 km², sa srednjom dubinom od 1615 m (najveća dubina u Tirenskoj zavali iznosi 3731 m). Šelf je razvijen oko Tirenske i Balearske zavale, osobito ispred toskanske obale, u Lionskome i Valencijskome zaljevu; ispred alžirsko-turske obale se samo nekoliko kilometara od obale strmo spušta u abisalnu zonu. Istočni bazen znatno je veći, dublji i razvedeniji, obuhvaća 2 144 300 km², sa srednjom dubinom od 1656 m; u Jonskome moru, u Helenskoj brazdi (dubina Kalipso, 5267 m) najveća je dubina Sredozemnoga mora. Među podmorskim uzvisinama ističu se pragovi koji dijele bazene i zavale: Gibraltarski, Sicilijanski i Otrantski prag. U Sredozemnome moru ima nekoliko dubokih jaraka, od kojih je najdublji Matapanski (4594 m). Na sjeveru su Jonsko i Jadransko more spojeni Otrantskim vratima (najveća dubina 1100 m), Egejsko i Mramorno more spaja morski prolaz Dardaneli, a Mramorno s Crnim morem prolaz Bospor. Šelf pokrivaju terigeni sedimenti, a duboke dijelove vapnenački mulj i glina s ljušturicama pteropoda i radiolarija. U velikim dubinama dno je pokriveno pijeskom i glinom s većom količinom foraminiferskoga mulja.

Sredozemno more ostatak je velikog oceana koji se u geološkoj prošlosti pružao na Sjevernoj polutki, a poznat je pod imenom Tetis; obuhvaćao je široku i plitku geosinklinalu u kojoj se nalazilo i sadašnje Sredozemno more. Od karbona do krede Tetis je rastavljao sjeveroatlantski kontinentski blok od Gondvane na Južnoj polutki. Orogenetskim pokretima, koji su najintenzivniji bili u tercijaru, nabrani su svi mladi planinski lanci oko Sredozemnoga mora, osobito Alpe. Na taj se način površina velike sredozemne geosinklinale smanjila na sadašnje Sredozemno more.

Klima

Klimatske prilike Sredozemlja određene su geografskim položajem između sjevernoafričkoga i euroazijskoga kontinenta, zatim velikim morskim prostranstvom, blizinom Atlantskoga oceana i prostornim rasporedom središta visokoga i niskoga tlaka. Klima je suptropska s blagim i kišnim zimama i vrućim, sušnim ljetima. Godišnja količina oborina smanjuje se od zapada prema istoku; na francuskoj sredozemnoj obali iznosi 670 mm, a u Aleksandriji 210 mm. U veljači je prosječna temperatura zraka na afričkoj obali 14 °C, na Jadranskome moru i u sjeverozapadnome dijelu Sredozemlja 10 °C, a na Egejskome moru 8 °C. U kolovozu se prosječna temperatura zraka kreće od 24 °C na zapadu do 30 °C na istoku. Vjetrovi ovise o lokalnim utjecajima i odnosima, najčešći su: mistral u Provansi, bura i jugo na Jadranu, etezijski vjetrovi u Egejskome arhipelagu, hamsin na obalama Egipta i Libije, široko (šilok) u Alžiru, Tunisu i na Siciliji i dr.

Voda

Boja vode Sredozemnoga mora uglavnom je modra; oko Gibraltarskih vrata i u Alboranskome moru prevladava zelenkasta, a u blizini riječnih ušća žutosmeđa boja. Prozirnost vode najveća je u Jadranskome (56 m) i Jonskome moru (51 m), a najmanja u Mramornome (25 m) i Crnome moru (do 20 m). Prosječna je godišnja temperatura površinskoga sloja vode 1 do 2 °C viša od prosječne godišnje temperature zraka. Ljeti je temperatura površinskoga sloja vode 25 °C i više, a temperatura dubinske vode 13 do 14 °C, zimi rijetko pada ispod 12 °C. Godišnje kolebanje temperature površinskoga sloja vode Sredozemnoga mora iznosi 10 do 15 °C, najviše je u istočnome bazenu. U okomitom presjeku Sredozemnoga mora nižu se četiri sloja s različitim vodenim masama. Ispod površinskoga sloja, koji je dubok 100 do 200 m, nalazi se intermedijalni (prijelazni) sloj do dubine od 600 m, koji se formira u unutarnjem dijelu Sredozemnoga mora, odakle se širi prema zapadu. Intermedijalni sloj prelazi postupno u dubinski sloj vode, koji se nalazi na dubini 1500 do 2000 m. Zimi su razlike u temperaturi i slanosti između površinskoga sloja vode i pridnene vode neznatne. Zbog jakog isparavanja i slaba pritjecanja atmosferske i riječne vode slanost je znatna. U Alboranskome moru iznosi 36 do 37‰, a oko Balearskog otočja, Sardinije i Korzike, u Jonskome, Egejskome i Jadranskome moru nešto više od 38‰. Najveća mu je slanost istočno od otoka Cipra (39,5‰). Vodu koja se s površine Sredozemnoga mora konvekcijskim strujama spušta prema dnu nadomješta voda iz Atlantskoga oceana. Ta voda, slanosti 36‰ i temperature 13 °C, ulazi u Sredozemno more kroz Gibraltarska vrata samo površinskim slojem, koji je dubok oko 125 m. Ispod toga sloja teče u suprotnome smjeru (iz Sredozemnoga mora u Atlantski ocean) sredozemna dubinska voda, koja ima slanost 38,4‰ i temperaturu 13 °C. U Crnome moru isparavanje je manje od pritjecanja riječne vode i količine oborina, pa zbog toga površinski sloj vode ima relativno manju slanost i manju gustoću od dubinskoga sloja.

Struje

Od struje koja teče iz Gibraltarskih vrata duž afričke obale nastaju u zapadnome bazenu Sredozemnoga mora dva kruga struja, i to na krajnjem zapadnome dijelu Sredozemnoga mora i u Tirenskome moru. U istočnome dijelu površinska struja teče duž obala Egipta, Izraela, Sirije i Turske. Jedan ogranak te struje zaokreće u Egejskome moru prema sjeverozapadu, ulazi kroz Otrantska vrata u Jadransko more i vraća se duž istočne obale Apeninskoga poluotoka, protječe između Sicilije i Tunisa i spaja se sa strujom u Tirenskome moru. Brzina struja u Sredozemnome moru u prosjeku nije veća od 0,514 m/s, samo struja kraj Gibraltarskoga prolaza doseže brzinu od 1,285 m/s. Vertikalna cirkulacija vode, koja nastaje noću i zimi zbog ohlađivanja, osobito je jaka u Balearskome, Ligurskome i Jadranskome moru. Pojedini manji bazeni imaju vlastitu vertikalnu cirkulaciju.

Morske mijene

Plimna su kolebanja neznatna, u prosjeku oko 30 cm (u Livornu 22 cm, u Zadru 15 do 20 cm, na obali Sirije 30 do 40 cm, u Alžiru 50 cm); najveća su u zaljevu Gabes (1,83 m) i kraj Venecije (1 m). Zbog zatvorenosti Sredozemnoga mora, plimni val nastaje pod utjecajem stacionarnih oscilacija. U zapadnome bazenu te oscilacije nastaju oko linije čvorova između Alžira i rta Nao u Španjolskoj, a u istočnome bazenu oko linije čvorova koja se pruža meridijanski zapadno od Krete. Denivelaciju morske razine uzrokuju mjestimično jake struje i nagle meteorološke promjene.

Biljni i životinjski svijet

Sadašnji biljni i životinjski svijet Sredozemnoga mora potječe djelomično iz tercijara, a djelom od doseljenih oblika sa sjevera; veći se dio tijekom geološke prošlosti izmijenio. Zapadni bazen vrstama je bogatiji od istočnoga. Plankton je također slabije razvijen. Zbog nedostatka aeracije u dubinskim vodama u Crnome moru nagomilan je sumporovodik, pa na dubini ispod 200 m nema života.

Gospodarsko-geografska obilježja

Sredozemno more ima višestruko gospodarsko i prometno značenje, kako za zemlje na njegovim obalama tako i Europu u cijelosti; ono je akvatorij intenzivne litoralizacije. Otvaranjem Sueskoga kanala 1869. Sredozemno more dobilo je veliko značenje u svjetskome pomorstvu povezujući najkraćim putem Atlantski ocean s Indijskim. Mnogobrojna industrijska i lučka središta s jakom crnom metalurgijom, petrokemijom, naftnim terminalima i rafinerijama razvila su se na njegovim obalama. Međunarodnom razmjenom dobara, porastom potrošnje nafte, prirodnoga plina i željezne rude u srednjoj i južnoj Europi povećan je pomorski promet. Okosnica je svih prometnih pravaca u Sredozemnome moru pravac Gibraltarska vrata–Sueski kanal, dok ostali pravci vode prema Lionskome zaljevu, Ligurskome, Tirenskome, Jonskome, Jadranskome, Egejskome i Crnome moru. Važna je gospodarska djelatnost turizam (28,3% svjetskoga turizma, 2012), osobito kupališni (mnogobrojne rivijere) i ribarstvo. Najveća su lučka središta: Marseille (Francuska), Algeciras, Valencia i Barcelona (Španjolska), Genova, Trst, Taranto, Augusta (Italija), Solun i Pirej (Grčka), Istanbul (Turska), Haifa (Izrael), Aleksandrija (Egipat) i Alžir (Alžir).

Sredozemno more. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57614>.