STRUKE:

Sinaj

Sinaj (arapski Sīnā’ [si:na:']), poluotok u zapadnoj Aziji, između Sueskoga zaljeva i Sueskoga kanala na zapadu, Akapskoga zaljeva i pustinje Negev na istoku, Sredozemnoga mora na sjeveru i Crvenoga mora na jugu; pripada Egiptu. U sjevernome dijelu spaja azijsko i afričko kopno. Trokutasta je oblika; u smjeru istok–zapad pruža se u duljini od 210 km, a u smjeru sjever–jug do 390 km; obuhvaća 60 714 km² s približno 600 000 st. (2017). Južni dio Sinajskoga poluotoka zauzimaju granitne planine s vrhuncima iznad 2000 m: Gabal Katrin (arapski Ǧabal Kāṯrīn, 2629 m; najviši vrh Egipta), Umm Šumer (Umm Šūmar, 2585 m), Sebt (Aṯ-Ṯabṭ, 2437 m) i Sinajska gora (arapski Ǧabal Mūsá, hebrejski Har Sinai, također Mojsijeva planina, 2285 m). Sjeverno od planinskoga područja pruža se vadijima ispresijecana pustinjska vapnenačka visoravan Tih (At-Tīh; 500 do 1000 m) koja se postupno spušta prema pješčanoj obali Sredozemnoga mora. Pustinjsko područje Sinaja dio je prostranoga suptropskoga pustinjskog pojasa koji se prostire od Sahare preko Istočne (Arapske) pustinje (sjeveroistočna Afrika), Sinaja i pustinje Negev do arabijskih pustinja Nefuda i Rub al-Halija (dijelovi velike Arapske pustinje). Prevladava aridna, pustinjska i polupustinjska klima sa znatnim dnevnim kolebanjima temperature i neznatnom količinom oborina (do 50 mm). Stalnih površinskih tokova nema; u suhoj dolini El-Ariša (Wādī al-‘Arīš) otkrivena su ležišta slatke podzemne vode koja se iskorištava za natapanje (uzgoj žitarica, masline, datulje, povrće). Biljni je pokrov vrlo oskudan (kserofitno grmlje, rijetka trava). Rudno blago Sinaja čine bogata ležišta nafte (otkrivena 1910) na zapadu (lokaliteti Abu-Rudejs, Budran, Abu Zenima), mangana i željeza (Abu Zenima), bakrene i olovno-cinčane rude, fosfata i kremenoga pijeska. Razvijen je kupališni i ronilački (koraljni grebeni) turizam uz crvenomorsku obalu (Šarm eš-Šejh; arapski Šarm aš-Šayḫ) i hodočasnički u području Sinajske gore (manastir sv. Katarine iz VI. st.). Stanovnici su Arapi te pripadnici mnogobrojnih beduinskih plemena; Arapi uglavnom žive u obalnim gradskim naseljima, a Beduini po raštrkanim oazama. Najveća su naselja El-Ariš i Tor (Aṭ-Ṭūr; 33 809 st., 2017). – Tijekom staroga vijeka bio je, uz prekide, pod vlašću Egipta (do 666. pr. Kr., 655. do 525. pr. Kr. i 404. do 343. pr. Kr.), Asirije (666. do 655. pr. Kr.), Perzije (525. do 404. pr. Kr. i 343. do 332. pr. Kr.), Makedonije za vladavine Aleksandra III. Velikoga (332. do 323. pr. Kr.), egipatskih Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.), Rimskoga (30. pr. Kr. do 395) i Istočnoga Rimskoga (Bizantskoga) Carstva. Od VII. do XIII. st. bio je pod vlašću arapskih kalifa (Omejida, Fatimida, Ajubida, Abasida), a poslije je potpao pod upravu egipatskih mameluka. Od 1520. bio je u sastavu Osmanskoga Carstva, a nakon I. svjetskoga rata ponovno je pripao Egiptu. Godine 1967. okupirao ga je Izrael, a Egiptu je Sinaj bio vraćen 1982. na temelju mirovnoga ugovora iz Camp Davida.

Sinaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56077>.