bakteriologija (bakterija + -logija), znanost koja se bavi proučavanjem bakterija. Prvi je bakterije opisao i nacrtao Antony van Leeuwenhoek 1683. promatrajući svojim primitivnim mikroskopom, s lećama koje je sam brusio, materijal što ga je sastrugao sa svojih zubi. Pravi razvoj bakteriologije započinje u drugoj polovici XIX. st. na temelju radova francuskoga kemičara L. Pasteura i njemačkoga liječnika R. Kocha te njihovih učenika. Pasteur je 1864. konačno dokazao da se bakterije ne rađaju spontano, tj. da su živi agensi prisutni u prirodi, te da su odgovorne za mnogobrojne procese razgradnje organske tvari u prirodi. Poznata je njegova izreka: »Mikrobi su svugdje, mikrobi su svemoćni, mikrobi će imati posljednju riječ«. Koch je uveo u bakteriologiju nove tehnike uzgajanja bakterija, od kojih je posebno važna primjena polisaharida agar-agar za pripravljanje krutih podloga kod uzgoja bakterija. Razdoblje 1857–1910. naziva se i zlatno doba bakteriologije, jer su tada otkriveni uzročnici gotovo svih teških bolesti koje su mučile čovječanstvo, kao i različiti lijekovi protiv njih. God. 1909. P. Ehrlich i S. Hata otkrili su djelotvorno sredstvo protiv uzročnika sifilisa – preparat »606« (salvarzan), a to je utemeljilo kemoterapiju. A. Fleming otkrio je 1929. da gljivica Penicillium notatum sprječava rast zlatnoga stafilokoka, uzročnika otrovanja krvi, što je 1940. dovelo do proizvodnje antibiotika penicilina. God. 1944. američki mikrobiolog S. Waksman dobiva iz vrste Streptomyces griseus (zrakasta bakterija koja živi u tlu) antibiotik streptomicin, spasonosno sredstvo protiv tuberkuloze.
Istodobno s intenzivnim istraživanjima na polju medicinske bakteriologije istražuje se i uloga bakterija u prehr. i poljoprivr. bakteriologija, a to pak dovodi do novih spoznaja. H. Hellriegel i H. Wilfarth dokazuju 1888. da bakterije (bakteroidi) koje žive u kvržicama (nodulima) na korijenju biljaka mahunarki vežu dušik iz zraka i predaju ga biljci.
S. N. Vinogradski otkrio je 1890. bakteriju Clostridium pasterianum, koja također može vezati dušik iz zraka, ali živi slobodno u tlu. Martin Wilhelm Beijerinck pronašao je već 1901. u tlu bakteriju Azotobacter chroococcum, koja također veže dušik iz zraka, i čimbenik je plodnosti tla. U prvoj polovici XX. st. već su objašnjeni ciklusi kruženja biogenih elemenata u prirodi, što je s jedne strane potaknulo ubrzan razvoj drugih grana bakteriologije, s druge pak strane omogućilo razvoj novih tehnologija, koje se osnivaju na životnim aktivnostima bakterija, npr. biološko pročišćivanje otpadnih voda, razgradnja otpadnih tvari čovjekove djelatnosti i dr.
Bakteriologija ima praktičnu i teorijsku važnost u humanoj i veterinarskoj medicini te u molekularnoj biologiji. Ona mora otkriti još mnoge nepoznate pojedinosti iz života bakterija, za dobro čovječanstva i održanja ekološke ravnoteže u biosferi.
