struka(e):

rimsko pravo, pravni sustav koji je bio na snazi u rim. državi od njezina osnutka (753. pr. Kr.) do smrti istočnorim. cara Justinijana (565). Tijekom trinaest stoljeća rimsko pravo razvilo se od prava maloga lat. grada do univerzalnoga prava velikoga carstva, koje je pod svojom vlašću imalo najveći dio tada poznatoga svijeta. Temelji za razvoj rim. prava bili su postavljeni donošenjem Zakonika dvanaest ploča (Leges duodecim tabularum, 451/450. pr. Kr.). Premda arhajskih obilježja, svojstvenih zatvorenoj zajednici s patrijarhalnim ustrojem u kojem religija ima stožernu ulogu, njegove odredbe sadržavaju začetke pojedinih važnih aspekata privatne autonomije (npr. ugovornu slobodu, slobodu oporučnoga raspolaganja, slobodu udruživanja). Posebno je značenje u razvoju rim. prava imala uloga pretora kao pravosudnoga magistrata, os. u razdoblju između 201. i 27. pr. Kr., koje se zato uobičajeno naziva razdobljem pretorskoga ili honorarnoga prava. Pretori su svojom djelatnošću stvorili niz novih pravnih instituta, a mnogi instituti, os. u području ugovornoga prava, nastali su po uzoru na općeprihvaćena pravna načela (ius gentium), utemeljeni na načelima dobre vjere (bona fides) i pravičnosti (aequitas) kao univerzalnim etičkim vrijednostima. Ugrađujući te vrijednosti u pravni sustav, pretori su znatno pridonijeli razvoju rim. prava od lokalnoga do univerzalnoga prava ant. svijeta. Vrhunac razvoja ant. rimskoga prava bio je dosegnut u razdoblju klas. prava (27. pr. Kr. – 235), zahvaljujući ponajprije djelatnosti rim. pravnika. Klasični rim. pravnici razvili su rim. privatno pravo, zasnivajući ga na načelima neograničena privatnoga vlasništva, slobode ugovaranja i slobode oporučnoga raspolaganja. Njihovo pravno mišljenje odlikovalo se izrazitom tehn. dotjeranošću, točnošću i jasnoćom, strogom logičnošću i dosljednošću radi pronalaženja pravičnoga rješenja za svaku konkretnu situaciju, zbog čega je rimsko pravo postalo svojevrsnim idealom prava za sva sljedeća stoljeća. Među tim pravnicima isticali su se E. Papinijan, J. Paulo, D. Ulpijan, H. Modestin i Gaj. Ant. razvoj rim. prava zaključio je car Justinijan svojom kodifikacijom (528–534), poslije nazvanom Zbornik civilnoga prava (Corpus iuris civilis), najvažniji dio koje su Digesta (Pandectae), zbirka pravnih rješidbi klasičnih rim. pravnika. Justinijanova kodifikacija, kojom su i rim. pravni izvori bili sustavno sređeni i zakonski osnaženi, iznimno je ostvarenje univerzalne i neprolazne vrijednosti, kojim je rim. pravna tradicija sačuvana za buduće naraštaje. Justinijanova je kodifikacija bila podloga biz. pravu, koje je u nekim istočnoeur. zemljama ostalo temeljem privatnoga prava sve do XX. st. U zemljama zapadne i sr. Europe, rim. privatno pravo sadržano u Justinijanovoj kodifikaciji, zahvaljujući ponajprije svojim navedenim iznimnim značajkama, a na temelju djelovanja pravnih škola (glosatori, postglosatori), iznova je u sr. vijeku i ranom modernom razdoblju bilo prihvaćeno kao važeće pravo u većini eur. zemalja (recepcija rimskoga prava), postavši tako važnom sastavnicom eur. općega prava (ius commune). Formalno gledano, recepcija rim. prava bila je okončana u većini eur. zemalja donošenjem građ. zakonikâ tijekom XIX. i XX. st. Međutim, upravo u razdoblju prevlasti kodifikatorske ideje, recepcija je doživjela svoj zaključni vrhunac zahvaljujući njem. pandektističkoj školi (pandektno pravo), čija su naučavanja do danas ostala temeljem opće eur. privatnopravne dogmatike. Indirektno je rim. pravna tradicija utjecala i na razvoj brojnih izvaneuropskih pravnih sustava, ponajprije u državama Latinske Amerike, Afrike i Azije, koje su ili svojedobno bile u vlasti eur. zemalja u kojima je bilo preuzeto rim. pravo ili su donijele vlastite građ. kodifikacije na temelju eur. modela. Unatoč građ. kodifikacijama, Justinijanova je kodifikacija i danas supsidijaran izvor pozitivnoga privatnoga prava u desetak europskih i izvaneur. zemalja, a sudska praksa u tim zemljama često temelji svoje odluke izravno na rim. pravnim izvorima. Tako je rimsko pravo supsidijarni izvor pozitivnoga privatnoga prava u nekim eur. zemljama: dijelovima Ujedinjenoga Kraljevstva (Škotska, Kanalski otoci), Malti, San Marinu, Andori, a u ograničenu opsegu i u Španjolskoj i Njemačkoj; izvan Europe primjenjuje se na cijelom području Južne Afrike (Južnoafrička Republika, Zimbabve, Bocvana, Lesoto, Svazi, Namibija) te u Šri Lanki i Gvajani. U Hrvatskoj je primjena rim. pravnih pravila, kao supsidijarnoga izvora prava, moguća temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, jer je pandektno pravo do tada bilo na snazi kao supsidijarno pravo u hrv. krajevima bivšeg ug. pravnog područja. I u zemljama u kojima rimsko pravo nije izvor pozitivnoga prava sudska praksa i pravna znanost učestalo se referiraju na mnogobrojna rim. pravna pravila i načela. Sudska tijela EU i drugi međunar. sudovi u relevantnom se broju slučajeva također izravno pozivaju na rim. pravna načela.

U današnje je doba ideja eur. ujedinjenja i jedinstvenog eur. prava obnovila zanimanje za rim. pravnu tradiciju i opće pravo (ius commune) kao preteču toga procesa i mogući značajni čimbenik u oblikovanju suvremenog eur. identiteta. Ideju jedinstvenog eur. prava prati intenzivan razvoj povijesno-komparativne pravne škole (nazivane i neopandektističkom školom) koja zastupa mišljenje da rim. pravna tradicija sa svojim načelima, institutima i konkretnim rješenjima može biti temelj budućeg eur. privatnoga prava.

Citiranje:

rimsko pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/rimsko-pravo>.