Babukić, Vjekoslav (Alojzije), hrvatski preporoditelj i jezikoslovac (Požega, 16. VI. 1812 – Zagreb, 20. XII. 1875). Završio pravo 1832. u Zagrebu. Iako je bio pristaša programa kulturnog ujedinjenja južnih Slavena pod ilirskim imenom, u stvarnosti je cijeli život posvetio narodnomu preporodu, radeći na ujedinjenju Hrvata u jednom književnom jeziku, s jednom grafijom (slovopisom), te na unapređivanju svih segmenata društvenoga, znanstvenoga i kulturnoga života. Kao tajnik Čitaonice i Matice ilirske održavao je veze s istaknutim ljudima širom Hrvatske i drugih slavenskih zemalja, raspačavao knjige i časopise, priredio za tisak starije hrvatske pisce: Gundulića, Kačića, Vitezovića, Palmotića, Đurđevića, Kavanjina, te radio na osnivanju mnogih kulturnih i znanstvenih ustanova. Imenovan 1846. prvim profesorom hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji. Nakon preustroja školstva predavao na gimnaziji od 1850. do kraja života. Objavio nekoliko rasprava o pravopisu i slovopisu, jednu pjesmu, sitne priloge i prijevode u Danici ilirskoj, u kojoj je bio i urednikom i redaktorom, ali i brižan skupljač priloga. U njoj je 1836. objavio svoju Osnovu slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, prvu općehrvatsku gramatiku, koja je bila temeljem jezične norme 50-ak godina. Drugu gramatiku, napisanu na njemačkom jeziku Osnove ilirske slovnice (Grundzüge der illirischen Sprachlehre) i prevedenu na talijanski jezik (Fondamenti della grammatica illirica), objavio je uz Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik Josipa Drobniča (1846–49). Taj je rječnik s A. Mažuranićem znatno dopunio od sredine slova O. Karadžićevu fonološkomu načelu »Piši kao što govoriš, a čitaj kao što pišeš« suprotstavio je morfonološko načelo Zagrebačke filološke škole svojim pravilom »Govori za uši, a piši za oči«. Ilirska slovnica (1854) bila je prvi pokušaj cjelovite znanstvene gramatike u Hrvata. Babukić je normirao književni jezik (novo)štokavske osnovice s obilježjima zajedničkima svim trima hrvatskim narječjima, iskorištavajući obilato jezikoslovnu literaturu, hrvatsku književnost i dijalektne podatke. Kao pokretač za osnivanje niza kulturnih institucija i promicatelj hrvatske knjige, te kao kreator književnojezičnoga programa ujedinjenja Hrvata u jednom književnom jeziku i kao glavni kodifikator toga jezika, Babukić zauzima visoko mjesto među hrvatskim preporoditeljima.
