Babonići (Babonegi, Babonezi, Babonežići), hrvatski plemićki rod podrijetlom iz Goričke župe. U XIII. st. nazivaju se goričkim i vodičkim knezovima. U XIII. i XIV. st. bili su među najmoćnijim obiteljima u srednjovjekovnoj Slavoniji. Imali su posjede na području srednjovjekovne Slavonije između Karlovca i Siska, gdje se prostirala plemenska župa Gorica s goričkim gradom u blizini kojega je poslije sagrađen Steničnjak (danas Sjeničak). Najstariji im je posjed bio Vodica u donjoj Slavoniji kraj Dubice. U doba najveće moći držali su područje od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda, te gradove Susedgrad i Medvedgrad u Slavoniji, a Mehovo i Kostanjevicu u južnoj Kranjskoj. Prvi po imenu poznati pripadnik roda bio je Stjepan I. (živio potkraj XII. i poč. XIII. st.), poznat pod nadimkom Babon (ili Babun), koji je porazio njemačkog markgrofa Bertolda Andechs-Meranija kada je provalio u srednjovjekovnu Slavoniju. Stjepanovi sinovi Baboneg I. (u. poslije 1269) i Stjepan II. sudjelovali su 1217. u križarskoj vojni Andrije II. U jačanju Babonića važniju ulogu imao je Stjepan II., primorski ban od 1243. do 1249. U drugoj polovici XIII. st. Babonići se bore za prevlast u Slavoniji s Gisingovcima i Gut-Keledima, kojima su bili naklonjeni kraljevi Stjepan V. i Ladislav IV. Kumanac. Mir s Gut-Keledima sklopili su Babonići 1278. u Zagrebu, a posredovanjem napuljskoga kralja Karla I. izmirili su se u Dubici iste godine i s Gisingovcima, te ponovno posredovanjem kralja Ladislava IV. u Ozlju 1280., nakon što su sukobi bili obnovljeni. Babonićima su imale pripasti obje župe Pset, župa Gorica te Gaj, Drežnik, Novigrad i Petrinja. Tada Baboniće predvode ban Stjepan III. i brat mu Radoslav I. U posljednja dva desetljeća XIII. st. Babonići nastoje postići nasljednu bansku čast. Godine 1278. banom je bio Stjepan III., 1287/88. slavonskim banom postaje Radoslav, a 1288. opet Stjepan III. Istodobno povećavaju, ponajviše kupnjom, svoje posjede (Ostrožac, Lipovac, posjedi u Pounju), a Ladislav, prvorođeni sin bana Stjepana III., dobiva 1287. u miraz od bosanskoga bana Prijezde II. župu Zemljanik. U nemirnim vremenima, nakon pogibije kralja Ladislava IV. Kumanca 1290., čast slavonskoga bana obnašaju istodobno s Gisingovcima. Za feudalne anarhije u Ugarskoj potkraj XIII. st. kolebali su se između posljednjeg Arpadovića Andrije III. Mlečanina i Anžuvinaca, kojima pomažu da dođu na ugarsko-hrvatsko prijestolje. U to doba i među Babonićima dolazi do nesuglasica i sukoba, ali i izmirenja 1294. Godine 1313. i 1314. dijele obiteljske posjede, nakon čega je Stjepan IV. (u. 1316) dobio prihode od posjeda oko Steničnjaka, njegov brat Ivan (u. nakon 1334) od posjeda oko Zrina, a treći brat Radoslav II. (spominje se 1284–1314) od posjeda uz Sanu i grad Blagaj, po kojem se njegovi potomci nazivaju knezovima Blagajskim. Stjepana IV. kralj Andrija III. imenovao je banom cijele Slavonije 1299., a na toj časti bio je i 1310–16. Stjepan je bio u dobrim odnosima s Mlečanima, kojima je dopustio trgovati po svojim zemljama. Na banskom položaju naslijedio ga je brat Ivan (u. nakon 1334), koji je bio banom čitave Slavonije 1316–22. Prvih godina banovanja Ivan je ratovao s Gisingovcima, koje je porazio i oduzeo im neka njihova mjesta, a bio je i u sukobu s Mladinom II. Bribirskim, s kojim se do zajedničkog pohoda protiv Raške 1319. bio izmirio. Pomagao je Frankapane, Kurjakoviće i Nelipčiće protiv Mladina I. Bribirskog u bitki kraj Blizne u Poljicima 1322., a nakon njegova poraza postao je hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban. Zbog neuspjeha u učvršćivanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj, ubrzo je smijenjen pa je izgubio banski naslov, ali je postao magister kraljičinih tavernika (1326–33). Godine 1326. pobunili su se i sinovi Stjepana IV., pa im je ban Mikac oduzeo Steničnjak, staro obiteljsko uporište, davši im u zamjenu grad Donju Moslavinu 1327., a Ivan je predao tvrdi grad Zrin. Nakon tih promjena vodeću ulogu među članovima roda preuzimaju knezovi Blagajski. Sinovi Radoslava II., Nikola III. i Dujam (spominje se 1321–69), uspjeli su proširiti svoje obiteljske posjede u dolini Une i Sane. Oni uz svoje ime više ne nose pridjevak »de Stenischnach« nego se zovu »de Blagay«. Dujmovi sinovi Ivan III., Nikola IV., Stjepan VII., Baboneg III. i Toma nastavljaju se koristiti pridjevkom Blagajski (de Blagay), kao i njihovi potomci (→ blagajski). Ivan i Nikola stekli su naslove miles i magister. Blagajski se nisu pridružili pokretu hrvatskih i ugarskih velikaša protiv kraljice Marije i Sigismunda Luksemburgovca, ali su ipak kralju morali izručiti svoje gradove Ostrožac i Krupu. Nikolini sinovi Ladislav (spominje se 1396–1436), Antun I. (spominje se 1396–1436) i Ivan IV. (spominje se 1396–1442) nastavili su služiti kralju i čuvati obiteljske posjede. Ladislav je ratovao za kralja Sigismunda Luksemburgovca protiv Osmanlija, potom u Italiji, Njemačkoj i Češkoj, a sukobljavao se i s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, koji je pljačkao njegove posjede. Njegova braća Antun I. i Ivan IV., osim što su branili obiteljske posjede od Osmanlija, isticali su svoje tobožnje srodstvo s rimskim Orsinijima. U drugoj polovici XV. i početkom XVI. st. priklanjaju se kraljevima Matiji Korvinu i Vladislavu II. Jageloviću. Godine 1503. Antun II. i Grgur, sinovi Stjepana VIII. Blagajskoga, osuđeni su zbog krivotvorenja nekih dokumenata na gubitak posjeda, pa su im oduzeti Blagaj, Brubno, Ostrožac i neka druga mjesta. Obitelj zahvaćaju i unutarnji sukobi, a Osmanlije pustoše njihove preostale posjede 1512–13; tada je prvi put bio razoren i grad Blagaj. Stjepan IX. (u. 1547), sin Grgurov, pristaje uz Ferdinanda I. Habsburškoga. Stjepanov sin Franjo (u. 1583) odselio se na obiteljska imanja u Kranjskoj, a njegov sin Grgur Blagajski (u. 1590) od 1582. ubrajao se u red kranjskih staleža. Drugi njegov sin Stjepan sudjelovao je 23. VI. 1593. u bitki kraj Siska i poginuo kraj Karlovca 1598. Obitelj izumire s Ljudevitom 1897.
