pravoslavlje (starosl. pravoslavie, prema grč. ὀρϑοδοξία: pravovjerje), ogranak (uz katolicizam i protestantizam) kršćanske religije; zajednički naziv za istočne crkve. Naziv dolazi iz prvih stoljeća kao oprjeka krivovjerju, s kojim je istočno kršćanstvo bilo u stalnom sporenju, a ustalio se i s obzirom na zapadno kršćanstvo, od kojega su se istočne crkve odvojile 1054 (Veliki istočni raskol). Za razliku od katolicizma (organiziran kao jedinstvena i nadnacionalna crkva) pravoslavlje se raščlanilo na pojedine pravoslavne crkve, organizirane po načelu sabornosti (univerzalnost kršćanske poruke) i autokefalnosti (uklopljenost u pojedini narod, njegovu kulturu i jezik). Dok je papa vrhovni poglavar svih katolika, carigradski patrijarh ima samo počasnu ulogu u pravoslavlju (ekumenski patrijarh). Pravoslavlje prihvaća dogme definirane na sedam prvih ekumenskih koncila, od katolicizma se razlikuje samo naukom o proizlaženju Duha Svetoga (→ filioque) i nema nauka o čistilištu. Ne priznaje papin primat i nauk o papinoj nezabludivosti te dogme o Marijinu bezgrješnom začeću i uznesenju u nebo. Dok se u zapadnome kršćanstvu spasenje shvaća kao opravdanje (pravno shvaćanje), ono se u pravoslavlju shvaća kao zajedništvo s Bogom (mistično shvaćanje). Važnu razliku od zapadnoga kršćanstva čini shvaćanje tradicije, koja u pravoslavlju nije zamišljena kao navještajuća i pravno ustrojena institucija, nego kao »život s Kristom«; pravoslavlje nije naučavajuća, nego moleća zajednica. Središnje su teme pravoslavne vjere djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i svijetu, pobožanstvenjenje (theosis) i preobraženje čovjeka i svijeta (metamorphosis): kroz Božju milost sav je kozmos pozvan na sjedinjenje s Bogom.
Bogoštovlje je usredotočeno na liturgiju i svete tajne (sakramente), kojih ima također sedam i samo se formalno i funkcionalno razlikuju od onih u katolicizmu. Potvrda se prima odmah nakon krštenja, a pričest pod obje prilike (kvasni kruh i vino). Euharistija (liturgija) zadržala je ranokršćansku dvodijelnost, za katekumene i vjernike. Za razliku od žrtvene naravi euharistije u katolicizmu, pravoslavlje ističe cjelokupnost spasenja koje ona označuje (utjelovljenje, smrt, uskrsnuće). Sveti red ima tri stupnja: đakonat, prezbiterat i episkopat. Crkveni je prostor mjesto zbivanja liturgije pa je ukrašen ikonama, mozaicima i freskama, ali bez kipova (→ ikonoklazam). Crkveno pjevanje (pojanje) bogato je i izdiferencirano, bez instrumenata. Liturgijski je jezik u većine naroda oduvijek bio narodni, dok je u nekih to stari tzv. crkveni jezik (npr. crkvenoslavenski).
Osnovna je upravna jedinica pravoslavnih crkava eparhija (biskupija), kojom upravlja episkop (biskup); eparhija se dijeli na parohije (župe), kojima upravlja paroh (župnik). Više eparhija tvori arhiepiskopiju, u važnijim gradovima mitropoliju, a sjedište crkve čini patrijaršija, kojom upravlja patrijarh. Crkveni se poglavari biraju na svetom sinodu, kojemu predsjedava crkveni poglavar bez posebnih ovlasti (primus inter pares). Pravoslavnu vjersku zajednicu čine laici, monasi i svećenstvo. Laici sudjeluju u prosvjetnom i liturgijskom životu zajednice, te u upravi i izboru crkvenih poglavara. Monasi su većinom laici, među kojima je i pokoji jeromonah (monah svećenik) radi predvođenja liturgije u manastirskoj zajednici. Episkopi se biraju uglavnom iz monaških redova, a svjetovni (mirski) svećenici mogu se ženiti prije ređenja, ali samo jedanput. Crkveni je život reguliran kanonskim pravom. U Bizantu su pravoslavne crkve uspostavile specifičan odnos suživota i ravnoteže s državom (cezaropapizam), koji je poslije, npr. u carskoj Rusiji, poprimio radikalniji oblik u kojem je Crkva potpuno podređena državi. U islamskim državama (arapski kalifati, Osmansko Carstvo) pravoslavne crkve imaju status mileta (zaštićenih) pa su vjerski i dijelom svjetovno autonomne. Za vrijeme komunizma (1917–89) bile su društveno marginalizirane. Pravoslavno svećenstvo, osobito u Sovjetskom Savezu, bilo je proganjano, a crkve i manastiri zatvarani i uništavani. Raširenost pravoslavlja isprva se podudarala s granicama Bizanta. Nakon prodora islama gotovo je nestalo s Bliskog istoka, ali se proširilo među balkanskim (Bugari, Rumunji, Srbi, Crnogorci, Makedonci) i istočnoslavenskim narodima (Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi). Od XIX. st. migracijom nastaje pravoslavna dijaspora u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi i Australiji.
