STRUKE:

Pitagora

ilustracija
PITAGORA

Pitagora (grč. Πυϑαγόρας, Pythagόras), grčki filozof i matematičar (Sam, oko 571. pr. Kr.Metapont, oko 497. pr. Kr.). Sukobivši se sa samljanskim tiraninom Polikratom, napustio rodni otok i otišao u južnu Italiju, u Kroton, gdje je osnovao vlastitu filozofsko-znanstvenu školu. To njegovo zatvoreno intelektualno-aristokratsko društvo živjelo je kao osebujna vjerska sljedba, koja je, navodno, svojim nazorima izazvala pobunu građana pa je i sam Pitagora bio prisiljen pobjeći u Metapont.

Pitagora je začetnik teorijske matematike, egzaktnih istraživanja u fizici (akustika) i sveobuhvatnoga filozofsko-religioznog nazora što se temeljio na metafizici broja. Pitagori je broj apstraktan, kvantificiran izraz biti i međusobnog odnosa pojava te mistički odražava harmoniju kozmosa. Filozofija i znanost samo su dio nastojanja oko izbavljenja duše, što se postiže spoznajom svemirskoga poretka. Slijedeći, a katkad i nadograđujući predrasude svojega doba, na rubu podsmijeha emancipiranijih suvremenika, Pitagora je ipak tvorac jednog od najoriginalnijih filozofsko-znanstvenog sustava, kojim su položeni temelji grčkog svjetonazora i zapadne znanosti. Ako je broj, to sredstvo egzaktnog istraživanja, temelj i izvor svih stvari, onda je i znanost prava mjera za ispitivanje svijeta i života. Kod Pitagore se, dakle, normativi egzaktnoga mišljenja shvaćaju kao istinska narav bitka samoga. Nasuprot promjenljivim iskustvenim opažajima, matematički pojmovi konstruiraju izvanvremenska, vječna aksiomatska obilježja zbilje. Takvo je shvaćanje omogućilo da se kod Grka razvije matematika koja apstraktnom, normativnom vrijednošću svojih tvrdnja (npr. Pitagorin poučak, Pitagorine trojke) nadilazi tek sporadičnu vrijednost inače starije matematike radnih pravila na Istoku. – Pitagora o svojem naučavanju nije ostavio zapisa, a njegove su sljedbenike obvezivali strogi vjerski propisi škole, pa i zavjet šutnje prema vanjskomu svijetu. Unatoč tomu Pitagorina su se naučavanja raširila Heladom već u V. st. pr. Kr., osobito nakon učestalih progona i dijaspore njegova saveza. I sam Platon, kako se čini, u znatnoj je mjeri preuzeo neke aspekte Pitagorina naučavanja, kao što su npr. shvaćanja o besmrtnosti duše i ideja o matematičkoj strukturi svemira. O Pitagorinu »svetačkom« životu ispredale su se legende, a dva su njegova životopisa objavili kasniji sljedbenici Porfirije i Jamblih. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Pythagoras) i planetoid (6143 Pythagoras). (→ pitagorizam)

Pitagora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48474>.