Avari ili Obri, mongolski nomadski narod koji je oko polovice IV. st. potisnuo Hune i pokrenuo ih na seobu. Živjeli su u plemenskom savezu, kojemu se područje protezalo od Koreje do planinskog lanca Tien Shana u središnjoj Aziji. U VI. st. altajski su Turci srušili prevlast Avara. Dio pobijeđenih Avara pošao je tragom Huna i oko 558. došao do zemlje kavkaskih Alana; usput su im se pridružili turkijski Ujguri. Bizantski carevi Justinijan i Justin II. nisu dopustili Avarima da se nasele u Dobrudži, pa su se oni učvrstili u Europi od Azovskoga mora do Šleske, pokorivši Hune, bugarska plemena i slavenske Ante u zakarpatskim područjima. Nakon odlaska Langobarda u Italiju (568), Avari su postali gospodari cijele Panonske nizine, a 582. zauzeli su Srijem. U to doba organizirao se avarsko-slavenski plemenski savez, pa Avari zajedno sa Slavenima ratuju protiv Franaka, Bavaraca, Langobarda i Romana u Dalmaciji, a potkraj VI. i u početku VII. st. Avari obnavljaju borbe s Bizantincima. Od Avara su se najprije oslobodili sudetski Slaveni (623., pod Samom), za njima Karantanci, nakon poraza kraj Carigrada (626) i ostali Slaveni Balkanskoga poluotoka, a 635. i Bugari. Još su dugo Avari uznemirivali Bavarsku i Italiju. Bavarci i Franci ratovali su 12 godina s Avarima, dok ih napokon Karlo Veliki nije potpuno uništio (802). Već trećeg desetljeća IX. st. nestaje avarskog imena u Europi. O Avarima još govore samo toponomastički relikti i arheologija. (→ avarsko-slavenska kultura)
Jezik. Avarski (obarski) jezik pripadao je turkijskoj grani altajske jezične porodice, ali ga je starija literatura često ubrajala među mongolske jezike. Vjerojatno je pripadao bulgaro-čuvaškoj skupini turkijskih jezika. Nestaje ga na početku IX. st., a u slavenskim je jezicima ostavio nešto malo rječničkih tragova (ban, klobuk i dr.).
