autoportret (auto- + portret), prikaz vlastitog lika u slici, grafici ili plastici, na fotografiji te videu ili filmu. Autoportret je podvrsta portreta, najčešće su prikazani glava i lice, rjeđe čitav lik. Težnja za prikazivanjem vlastitog lika vidljiva je već u egipatskoj umjetnosti (oko 2650. pr. Kr.), a Plutarh spominje Fidijin autoportret na štitu kipa partenonske Atene (438. pr. Kr.). Najstarijim poznatim autoportretom drži se lik karolinškoga zlatara Volvina (Volvinusa) iz 835. u crkvi sv. Ambrozija u Milanu, a u Hrvatskoj lik majstora korskih klupa u Splitu (XIII. st.). Majstori su običavali na pokretnim i nepokretnim dijelovima crkava te na rukopisima izrađivati svoj autoportret kao neku vrstu signature (Autoportret Blaža Jurjeva Trogiranina na matrikuli bratovštine Sv. Duha u Trogiru, XV. st.). Slikari zapadnih i sjevernih zemalja obrađuju legendu o evanđelistu Luki prikazujući sebe u njegovu liku (D. Bouts, J. Gossaert). Autoportret se pojavljuje u tzv. asistencama, sakralnim, mitološkim i povijesnim kompozicijama od XV. st. na slikama Masaccia, S. Botticellija, Rafaela, H. Boscha, H. Memlinga. U istome su razdoblju autoportret kao samostalno likovno djelo slikali A. da Messina, G. Bellini, A. del Sarto, Giorgione, Tizian, J. Klović, Leonardo, A. Dürer, Michelangelo itd. Slikar A. Moro uvodi slikarske rekvizite i štafelaj kao atribute autoportreta. U XVI. st. pojavljuje se tip skupne obiteljske slike sa slikarovim autoportretom, najprije u Italiji (Pordenone, J. Bassano), a zatim kod Flamanaca (P. P. Rubens, C. de Vos). Najveći je majstor autoportreta Rembrandt (oko 100 ulja, grafika i crteža). Od F. Goye do P. Cézannea, V. van Gogha, H. Matissea, P. Picassa i O. Kokoschke autoportretom se bavio velik broj slikara; njihovi se radovi kreću od naturalizma i realizma sve do kubističkoga, ekspresionističkoga i nadrealističkoga pristupa.
U Hrvatskoj autoportret postaje popularan s pojavom građanskoga portreta u klasicizmu, odn. bidermajeru (Autoportret V. Karasa, 1840). U razdoblju realizma često se prikazuju karakteristične životne situacije, a i broj je školovanih slikara veći, tako da je umjetnička vrijednost tih autoportreta još veća (F. Quiquerez, I. Kršnjavi, S. Raškaj). S pojavom impresionizma mijenja se odnos prema autoportretu pa se on često prikazuje u pleneru (V. Bukovac, M. Cl. Crnčić). U simboličko-secesijskoj atmosferi nastaju autoportreti B. Čikoša Sesije, M. Vanke, M. Račkoga. Na početku stoljeća u tzv. hrvatskoj slikarskoj školi u Münchenu J. Račić i M. Kraljević u autoportretu ostvaruju jedinstvenu sintezu psihološki uvjerljivosti i slikarske realizacije, dok u grafici to postižu T. Krizman i M. Steiner. Slikari V. Becić i Lj. Babić naslikali su niz autoportreta tijekom različitih životnih razdoblja. Nekoliko autoportreta naslikali su V. Filakovac, Z. Šulentić, A. Krizmanić te N. Rojc.
A. iz novijega doba također prati različite stilske struje. Autoportret M. Tartaglie iz 1917. djelo je u kojem se sažimaju secesija i ekspresionizam. Nekoliko izvorno naslikanih autoportreta 1920-ih ostavili su J. Miše, M. Trepše, V. Gecan i M. Uzelac. Autoportret K. Ružičke iz 1923. naslikan je u kubističkoj maniri. Između dvaju svjetskih ratova gotovo svi poznati umjetnici slikaju autoportrete.: J. Plančić, L. Junek, V. Parać, I. Job, I. Režek, J. Miše, J. Kljaković i dr.
Nakon 1945. autoportreti nastaju od slučaja do slučaja, a originalni su proboji rijetki (I. Dulčić). S novim strujanjima oko 1950. obnavlja se i autoportret; razvijaju se individualne poetike i estetski pluralizam: O. Gliha, J. Vaništa, A. Kinert, Lj. Ivančić, J. Knežević te V. Jordan, I. Friščić, V. Rački i dr. U suvremenim kretanjima, u tzv. novoj umjetničkoj praksi, autoportret je izraz traganja za vlastitim umjetničkim identitetom na metafizičkoj razini (Ž. Borčić, D. Martinis). Autoportret se često pojavljuje i u naivnoj umjetnosti (M. Virius, I. Generalić, M. Kovačić i I. Večenaj, te naivni kipari L. Torti i P. Smajić).
Broj autoportreta u hrvatskom kiparstvu razmjerno je malen. Kod I. Meštrovića pojavljuje se u više navrata, samostalno ili u ambijentu; modelirali su ga T. Rosandić, P. Palavičini, F. Cota, V. Bakić, B. Ružić, M. Ujević-Galetović, a na medaljama ga izrađuju I. Kerdić i F. Menegelo-Dinčić.
U Zagrebu u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti postoji zbirka autoportreta (donacija A. Urlicha), a nekoliko djela hrvatskih majstora nalazi se u Collezioni degli Autoritratti u galeriji Uffizi u Firenci, najvećoj i najvažnijoj svjetskoj zbirci autoportreta.
