STRUKE:

Peking

ilustracija
PEKING
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Peking (kineski: sjeverna prijestolnica; pinyin Beijing [bei62720iŋ]; od 1928. do 1949. Beiping [beipʰiŋ]: sjeverni mir), glavni grad NR Kine; 7 441 000 st. (2001). S okolnim područjem administrativno ima status pokrajine (ukupno 16 808 km², 14 927 000 st., 2004), koja je uglavnom okružena pokrajinom Hebei. Broj stanovnika Pekinga, koji se ubraja među najstarije gradove i prijestolnice u zemlji, iznosio je 1920. oko 1 000 000, do 1949. porastao je na 2 360 000, a deset godina poslije stanovništvo se udvostručilo; Peking po broju stanovnika zauzima drugo mjesto u Kini (iza Shanghaija). U kvadratičnome planu grada očuvao se tvrđavski oblik, koji odrazuje njegovu nekadašnju osnovnu ulogu, tj. zaštitu i izolaciju carske rezidencije. Stari dio, opkoljen zidinama, obuhvaća Tatarski ili Unutrašnji grad s Carskim gradom, Kineski ili Vanjski grad (najvažnija građevina Nebeski hram), koji su i sami bili opasani zidinama, te četvrt veleposlanstava. Unutar Carskoga grada nalazi se Zabranjeni grad s carskom palačom (površina 720 000 m²; 9999 soba; danas muzej; na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine) dinastija Ming i Qing, obzidan vlastitim zidom pa čini grad unutar grada, a zapadno je od njega park Behai, s jezerom na kojem se nalaze otočić s Bijelom pagodom (XVII. st.), te vladine zgrade. Južno od Zabranjenoga grada nalazi se veliki trg Tiananmen (Trg nebeskog mira; 880 m × 500 m) sa zgradom Državnoga narodnoga kongresa, Mao Zedongovim mauzolejem i dr. Na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine nalaze se još Nebeski hram (XV. st.; obnovljen sredinom XVIII. st.), okružen parkom (2,73 km²), i ljetna carska palača (Yiheyuan), s prostranim parkom, pagodama i paviljonima, te obližnji Kineski zid i grobnice vladara iz dinastije Ming. Peking predstavlja urbanističku koncepciju kineske tradicije i jedinstvenu arhitektonsku cjelinu. Rekonstrukcije provedene nakon 1949. djelomično su usklađene s tradicionalnim oblicima kineske arhitekture. Stari dio grada (zidine su većim dijelom srušene) s ortogonalnom mrežom ulica, koji se prostirao unutar prvog i drugoga prstena glavnih prometnica, širio se i dalje planski, pa su izgrađena još 4 ortogonalno koncentrična pojasa prometnica (posljednji, 6. pojas izgrađen je 2005. na udaljenosti oko 20 km od središta grada). Peking je kulturno i znanstveno središte: ima Akademiju znanosti, više sveučilišta (među najpoznatijima su Pekinško sveučilište, osnovano 1898., i Qinghua, osnovano 1911), znanstvene institute, muzeje (muzej revolucije, drevne arhitekture, povijesni, prirodoslovni i drugi muzeji), knjižnice, kazališta, operu (→ pekinška opera) i dr. Do 1949. poznat uglavnom po industrijskoj proizvodnji porculana, umjetničkoj obradbi žada i slonove kosti, naglo je prerastao u središte mnogobrojnih i raznovrsnih industrija: metalurgije (na osnovi ležišta željezne rude i ugljena u okolici) i metalne industrije, strojogradnje, proizvodnje kamiona, lokomotiva i vagona, tekstilne i petrokemijske industrije (1970-ih je naftovodom povezan s ležištima nafte Daqing). U novije doba osobito su se razvile proizvodnja automobila i opreme (43% industrijske proizvodnje Pekinga) i elektronička industrija s visokom tehnologijom (četvrt Zhongguancun), te farmaceutska (Yizhuang) i kemijska industrija. Izgradnjom akumulacijskih jezera i brana riješeno je pitanje opskrbe elektroenergijom pekinške industrije (hidroelektrane i termoelektrane) i kanalske mreže za natapanje poljoprivrednih površina. Peking je osobito važno prometno čvorište istočnoga dijela zemlje. Nalazi se na sjevernom kraju Velikoga kanala, koji je imao veliku prometnu važnost do razvoja suvremenoga prometa, kada se zračnom, cestovnom i željezničkom mrežom povezao i s najudaljenijim kineskim krajevima i susjednim zemljama (preko Ulan Batora spojen na Transsibirsku željeznicu). Međunarodna zračna luka najprometnija je u Kini iza Hong Konga (27 mil. putnika 2002). – Područje današnjega grada bilo je naseljeno već u prapovijesti. U XII. st. pr. Kr. ondje se nalazio grad Ji (Chi), koji je razorio Shi Huangdi (Shih Huang Ti), osnivač dinastije Qin (Ch’in; od 221. do 206. pr. Kr.). Za dinastije Han (od 206. pr. Kr. do 9. god.) bio je osnovan grad poznat pod nazivom Yan (Yen), poslije Youzhou (Yu-chow). Na početku X. st. osvojili su ga mongolski Kitani (dinastija Liao, 907–1125) i, učinivši ga svojom prijestolnicom, dali mu ime Nanjing (Nanching), a zatim (na početku XI. st.) Yanjing (Yenching). Za vladavine džurdžijske dinastije Jin (1115–1234) grad se, pod imenom Zhongdu (Chungtu), znatno proširio. God. 1215. zauzeo ga je Džingis-kan, a za vladavine Kublaj-kana, utemeljitelja dinastije Yuan (Yüan; 1271–1368), postao je glavnim gradom golema Mongolskoga Carstva pod nazivom Khanbalik: grad velikoga kana. Njegov veličanstven izgled u to doba opisao je Marko Polo. Pošto su Mongoli bili protjerani, dinastija Ming (1368–1644) učinila je glavnim gradom Nanjing (Nanking), a Khanbalik je nazvan Beiping (Pei-p’ing). Tek je 1421., kada je ponovno postao glavnim gradom dinastije Ming, dobio ime Beijing (Peking: sjeverna prijestolnica). Kada su ga 1644. osvojili Mandžurci, postao je rezidencijom mandžurske dinastije Qing (Ching; 1644–1911). U Drugom opijumskom ratu okupirale su ga 1860. britansko-francuske postrojbe. Nakon toga rata u Pekingu je bio sklopljen mir prema kojemu je Kina prepustila Rusiji sve teritorije sjeverno od rijeke Amur i pojas pacifičke obale istočno od rijeke Usuri, na kojem je poslije sagrađen Vladivostok. Za Boksačkog ustanka 1900. ustanici su zauzeli grad, u koji je u kolovozu iste godine prodro međunarodni ekspedicijski korpus britanskih, njemačkih, ruskih, japanskih, austrijskih, talijanskih i američkih vojnih snaga. Nakon revolucije 1912. Peking je postao glavni grad nove republike. Ondje je 1919. počeo tzv. Pokret 4. svibnja, koji je nastojao europeizirati i modernizirati Kinu. Nakon Čang Kaj-šekova udara 1927., glavni grad Kine postao je Nanjing, a Peking je 1928. dobio staro ime Beiping. U srpnju 1937. zauzeli su ga Japanci. Nakon poraza Japana 1945., Peking je bio u sastavu kuomintanške Kine, a od siječnja 1949. u sastavu komunističke Kine postaje državno, političko i vojno središte. Početkom travnja 1989. bio je poprište nasilno ugušenih studentskih prosvjeda (na Tiananmenu).

Peking. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47355>.