Pakrac (njemački Pakratz), grad u zapadnoj Slavoniji; 4151 st. (2021). Leži u dolini rijeke Pakre, između Pakračke gore i Psunja, na 178 m apsolutne visine. Barokna župna crkva Blažene Djevice Marije iz 1763., samostan Sestara Sv. križa (spomenik kulture), kapela sv. Ivana Nepomuka (XIX. st.), sv. Vida, pravoslavni episkopski dvor i crkva Sv. Duha (Sv. Trojice; 1768); ruševine srednjovjekovnoga grada (grad nepravilne peterokutne osnove imao je sedam kula unutar zidina te jednu obrambenu valjkastu kulu; ostatci grada srušeni 1922. i 1945). Drvna i građevna industrija; tvornica stakla. U prigorju Psunja i Pakračke gore vinogradarstvo i voćarstvo. – Tragovi prapovijesne naseljenosti pronađeni su na rubnim dijelovima današnjega grada. Prvi njegov spomen u povijesnim vrelima datira iz 1237., kada je zabilježen kao Pekriz u popisu posjeda ivanovaca. Ondje se 1256–60. nalazila camera de Puchruch, kovnica slavonskih banovaca, a isprave iz 1278. i 1326. poimence spominju priore viteškoga reda ivanovaca, koji su stolovali u pakračkoj utvrdi. Pakrac je bio u sklopu Vranskoga priorata do 1544., kada su ga osvojili Osmanlije, pod čijom je upravom postao sjedištem istoimenoga pograničnoga sandžaka (1560–84). Grad je privremeno bio oslobođen potkraj 1687 (slobodan je bio nepunu godinu dana), a 17. X. 1691. konačno je oslobođen od osmanske vlasti. Početkom XVIII. st., prilikom podjele oslobođenoga teritorija na Vojnu krajinu i Provincijal, pripao je civilnomu dijelu. Od 1708. bio je sjedište pravoslavne eparhije podvrgnute Srijemsko-karlovačkoj mitropoliji. Pošto je 1728. bilo ustrojeno pakračko vlastelinstvo, kralj Karlo III. Habsburški darovao ga je 1729. dvorskomu savjetniku barunu Joannu Theodoru. Zatim je bilo pod upravom baruna F. Trenka, a njegovim zarobljavanjem 1746. cjelokupno je imanje, zajedno s gradom, stavljeno pod upravu Dvorske komore. Od 1745. bio je sastavni dio novoutemeljene Požeške županije. God. 1751. vlastelinstvo je bilo prodano barunu Mihajlu Šandoru de Slavnicu, koji je ostao njegovim vlasnikom do 1760., kada ga je kupio A. Janković-Daruvarski. Na zahtjev njegova brata Ivana kralj Franjo I. Habsburški proglasio je 1796. Pakrac trgovištem s pravom održavanja četiriju godišnjih sajmova. Uslijedio je ubrzan razvoj obrta, trgovine i industrijske proizvodnje, a pošto je grof Julije Janković-Daruvarski 1861. cjelokupno vlastelinstvo prodao trgovcima drvom, drvna je industrija postala osnovom gospodarskoga razvoja Pakraca. Potkraj XIX. st. srušena je srednjovjekovna utvrda te je oblikovan urbani raster grada. Tijekom XIX. i XX. st. broj stanovnika je rastao: 1875. god. imao je 1076 st., 1961. god. 4921 st., a 1991. god. 8197. st. Za Domovinskoga rata Pakrac je teško stradao, pretrpjevši mnogobrojne ljudske žrtve i oštećenja povijesne gradske jezgre.
