Pag, grad, luka i turističko središte na jugoistočnoj obali Paškoga zaljeva, otok Pag; 2322 st. (2021). Grad (Novi grad) izgrađen je u razdoblju 1443–74. po urbanističkom planu i opasan zidinama s devet kula (srušene u XIX. st.). U njemu su zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (XV. st.) u gotičko-renesansnom slogu sa zvonikom iz 1562., samostan benediktinki s crkvom sv. Margarite (XV. st.), knežev dvor, nedovršena biskupska palača, crkva sv. Antuna (XV. st.) s kapelom obitelji Mišulić izgrađenom po nacrtu J. M. Dalmatinca, renesansna crkvica sv. Jurja (XVI. st.) i dr. te mnogobrojne građanske kuće i palače s renesansnim pročeljima, portalima i grbovima domaćih obitelji (XVI–XVII. st.). Na lokalitetu Staroga Paga (Stari grad; oko 2 km južno od uvale) nalaze se ostatci zidina, kule i trobrodna romanička crkva sv. Marije (Gospa od Staroga grada; XIV. st.) s romaničko-gotičkim pročeljem koje je 1392. podignuo i ukrasio reljefima Pavao iz Sulmone te ruševine franjevačkoga samostana (iz 1589), napuštenoga 1899. Prostrane solane (od XIII. st.); sirana (ovčji sir). Turizam; liječenje ljekovitim muljem. Grad je poznat po čipkarstvu (reticella-čipka); čipkarska zadruga i škola (osnovana 1906). – Prvotna jezgra Paga nalazila se na mjestu današnjega Staroga grada, kojemu je 1244. kralj Bela IV. dodijelio status slobodnoga kraljevskoga grada. Njegov ubrzan gospodarski razvoj bio je utemeljen na proizvodnji soli u obližnjim solanama. Zbog stalna pritiska Zadrana, koji su nastojali zadržati monopol nad paškim posjedima i solanama, Pažani su u XIV. st. u više navrata dobrovoljno priznali vlast Mletačke Republike (1311–13., 1345–58) nastojeći zasnovati neovisnu općinu. Nakon Zadarskoga mira 1358., Pag je došao pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja, a 1376. Ludovik I. Anžuvinac potvrdio je njegova prava i privilegije. Nakon Ludovikove smrti (1382) grad se ponovno našao pod izravnom vlašću Zadra, što je dovelo do gubitka njegove političke i gospodarske neovisnosti. Tek nakon 1409., kada je Pag priznao vlast Mletačke Republike, paška je komuna i formalno bila izjednačena s ostalim dalmatinskim komunama. Uspostavljena su tijela gradske uprave, a pravo ulaska u paško Veliko vijeće (consilium Pagi) postalo je nasljedno (približno od 1422), što je bilo regulirano i gradskim statutom iz 1433. Time je, znatno poslije nego u ostalim dalmatinskim komunama, bilo utemeljeno paško plemstvo, među kojim su se osobito isticali Mišolići, Zorovići, Portade, Jadrulići i Mirkovići. U istom je stoljeću, na zahtjev Pažana, mletački Senat dopustio gradnju novoga grada, na mjestu zaštićenom od zadarskih napada te bližem paškim solanama i poljoprivrednim zemljištima. Radovi prema unaprijed određenom urbanističkom planu, jedinstvenom u tadašnjoj Europi, u kojima je sudjelovao i J. M. Dalmatinac, započeli su 1443., a svečano preseljenje paških građana dogodilo se 1474. Do kraja XV. st. velik dio građana preselio se u novi grad Pag. Zborna crkva građena je u nekoliko etapa, što pokazuje težak gospodarski položaj paške komune, koja unatoč nastojanjima osorskoga biskupa Antuna Palčića nikada nije postala sjedištem biskupije. Nakon pada Venecije grad je došao pod vlast Austrije, koju je prekinulo kratkotrajno razdoblje francuske vladavine (1805–14). U drugoj polovici XIX. st. osnažio je hrvatski narodni preporod pa je na izborima 1882. Hrvatska narodna stranka odnijela pobjedu. Zbog nepovoljnih gospodarskih prilika velik broj stanovnika Paga iselio se početkom XX. st. u SAD, Kanadu i Australiju. Broj stanovnika od 1921., kada ih je bilo 3739, padao je do 1981. godine (2295 st.), od kada polagano raste. Od početka 1960-ih razvija se turizam pa su izgrađeni novi dijelovi grada (Vodice, Blato, Murvica, Varoš, Bašaca, Bošana i Sv. Jelena).
