STRUKE:

obredna vatra

obredna vatra, običaj paljenja vatri (krijes, kres, kris, koleda, svitnjak i dr.) vezan uz sezonu koja prati obrat Sunca i određene blagdane u godini. Povezan je sa solarnim vjerovanjima, prema kojima se na taj način, imitacijom nebeske vatre, tj. Sunca, ono štuje i pomaže u doba solsticija; drugo je tumačenje u svezi s narodnim vjerovanjima u naravnu i nadnaravnu, zaštitnu (apotropejsku, od zlih sila i bolesti), ljekovitu (kurativnu) i očisnu (lustrativnu) snagu svjetla i topline tih vatri, kao i garišta, te ugaraka i pepela. Zato su se ljudi nastojali približiti vatri da ih dotakne svjetlost i toplina, preskakivali su i prevodili stoku preko vatre i garišta, a ugarke i pepeo bacali su po njivama, voćnjacima i vrtovima. Paljenje krijesa bilo je praćeno vikom i bukom, katkad pucnjavom, što je također trebalo otjerati zle sile i bolesti. Bitan je bio i zabavni značaj toga običaja: plesanje kola oko krijesa, pjevanje posebnih popijevaka, svirka na tamburama, harmonici, te prije na gajdama, guslama, sviralama i sl. Sezona paljenja obrednih vatri počinjala je u proljeće te je ponajprije pratila niz uskrsnih običaja. Tu je najprije obnova kućne vatre na Veliku subotu, u najužoj vezi s crkvenim obredom blagoslova vatre: svećenik je na jutarnjoj misi blagoslivljao svijeće te zapaljenu gomilu drva pred crkvom koju su unaprijed priredili seljaci; do novijega doba bilo je upravo obvezno da svećenik vatru za potpaljivanje i blagoslov ukreše te zapali gubu, slično tradiciji u mnogih europskih narodâ, gdje se vatra morala zapaliti trenjem drva i zvala se živa ili sveta vatra. Ondje gdje nije bilo gomile drva ispred crkve, svećenik bi ukresao vatru ili na neki drugi način dao zapaliti gubu u crkvi. Po jedna mlađa osoba iz svake kuće zapalila bi svoj komad gube na onoj blagoslovljenoj i odnosila ju kući, gdje bi domaćica ili sasvim ugasila vatru pa ju opet palila s blagoslovljenim zapaljenim komadom ili samo onaj blagoslovljeni komad bacila u već postojeću vatru te ju time posvetila i obnovila. Riječ je o prepletanju narodne tradicije s crkvenim ritualom blagoslova vatre i svjetla (ignis paschalis), koji je u Europi nastao vjerojatno u VIII. st. Nadalje, na Veliku subotu ili na sam → Uskrs rano prije zore u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u gradišćanskih Hrvata palio se uskrsni krijes (vuzmenka, vuzmica, vuzemlica, vuzelnica, kris, vazmenka); običaj je poznat u Slovenaca, Nijemaca, općenito alpskih naroda. Etnolozi smatraju da se paljenje uskrsnoga krijesa raširilo u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske preko slovenskih zemalja kao vrlo značajan i raširen srednjoeuropski običaj. Krijes se slagao od nekoliko visokih motki, pobodenih u zemlju, među koje su se slagale glavnje, suho granje, lišće, pa je na kraju izgledao kao obelisk. Svu brigu oko konstrukcije i budnoga stražarenja vodili su mladi (u daljoj prošlosti pastiri); običaj se ponegdje održava i danas. Po sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Posavini, mjestimice i po Dalmaciji, Lici i Gorskome kotaru bio je raširen običaj paljenja krijesa na → Jurjevo. U gradišćanskih Hrvata bilo je poznato paljenje krjesova na blagdan Duhova, po hrvatskim krajevima tek sporadično. Paljenje krijesa na → Ivanje glavni je običaj toga blagdana, a i najznačajnija obredna vatra ljetnoga solsticija. Krjesovi su se slagali od suhoga granja i korova, a palili su se na humcima, brdima ili raskrižjima. Negdje je u daljoj prošlosti svaka kuća imala svoj krijes, a najčešće svako selo ili zaselak ili je pak svaka ulica u većem naselju imala svoj; mogla su biti i dva do tri krijesa jedan kraj drugoga. Sporadično su se po hrvatskim krajevima palile obredne vatre na Vidovo (15. VI), Petrovo (29. VI) i Ilinje (20. VII), a u Istri je zabilježeno uoči dana sv. Ćirila i Metoda (5. VII). U ljetnoj sezoni postojao je običaj paljenja još jedne vrste obrednih vatri: baklji ili luči, samostalno ili usporedno s krjesovima; nosili su ih dječaci po selu i utrkivali se. U zimskom razdoblju najznačajnije su obredne vatre u sklopu božićnih običaja. Uobičajilo se svečano paljenje i darivanje vatre na ognjištu: na sam → Božić (tada često u vezi s panjem badnjakom, a time dalje povezano s kultom predaka), ponegdje na Sv. Stjepana (26. XII) ili na Novu godinu. Zimske obredne vatre bile su poznate po cijelome Sredozemlju, a u Dalmaciji su zvane kolede (u jadranskoj kulturnoj zoni sve se obredne vatre nazivaju kolede), što upućuje na vezu s rimskim kalendama.

obredna vatra. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44629>.