Kutina, grad u Moslavini, 83 km jugoistočno od Zagreba; 12 012 st. (2021). Leži na jugoistočnim padinama Moslavačke gore, na 149 m apsolutne visine, uz autocestu Zagreb–Lipovac i željezničku prugu Zagreb–Vinkovci. Jednobrodnu baroknu župnu crkvu sv. Marije Snježne sa zvonikom ispred glavnog ulaza, okruženu zidom koji na jednome dijelu ima trijem s dvjema zaobljenim kulama, dali su podići grof Karlo Erdődy i njegova žena (1729–69). Unutrašnjost crkve, oslikana iluzionističkim slikama (rad Josipa Görnera, 1779), ima raskošne drvene barokne oltare i propovjedaonicu te »Božji grob«. U Erdődyjev dvorac (pregrađen 1895) smješten je Muzej Moslavine (osnovan 1960; arheološki, kulturno-povijesni i etnografski odjel). Mnogobrojne drvene kuće tradicionalnoga moslavačkoga graditeljstva (kuća Pazdar i dr.). Sjeverno od Kutine ostatci srednjovjekovnoga grada i utvrde Blodyn (Balatin, Plovdin), a južno Kutinjca grada. Vinogradarstvo (škrlet, šipon). Petrokemijska (osn. 1968; tvornica dušičnih gnojiva, čađara, vapnara, glinara), metalna, drvna, prehrambena (mlin) industrija. Radiopostaja; tiskarstvo (Moslavački list). – Na lokalitetima Tomašica, Marić Gradina i Kaniška Iva, pronađeni su arheološki ostatci iz razdoblja mlađega kamenog doba i ranoga brončanog doba. Kontinuitet naseljavanja toga područja potvrđen je i na arheološkim lokalitetima Velika Mlinska, Donja Paklenica, Ribnjača i Voloderski bregi iz bakrenoga doba. Arheološki ostatci iz željeznoga doba potvrđuju prisutnost ilirskoga plemena Jasi, a na to su se područje poslije naseljavali Kelti, koji su se postupno stapali s mjesnim ilirskim stanovništvom. Tijekom rimskoga razdoblja to je područje bilo u sastavu provincije Panonije. Pretpostavka o postojanju rimskog naselja Varianis, smještenog između Siska i Pakraca, još uvijek nije znanstveno potvrđena. Kutina se u pisanim izvorima prvi put spominje 1256. kao Cotynna u lat. povelji kralja Bele IV., kojom se uređuju granice Garićke i Gračeničke župe. Kao župa Kutina (Kotinna) prvi se put spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. Tada se spominje i župna crkva Svih svetih, dok 1488. izvori bilježe crkvu sv. Katarine. Tijekom kasnoga sr. vijeka često se spominje u izvorima (1364., 1400., 1424., 1464. i 1487) pod nazivima Kotenna, Kothennya, Kotenya i Katynna, dok se u jednoj ispravi Zagrebačkoga kaptola od 14. VIII. 1363. spominju Gornja, Donja i Velika Kutina. U razdoblju od XII. do XIV. st. Kutina je administrativno bila u sastavu Gračeničke županije. Tijekom razvijenog i kasnoga sr. vijeka bila je značajno trgovište i prometno čvorište. U tom su razdoblju njezini gospodari bili obitelji Rohović (Rohfy), Večerin, Geletić, Čupor, Bakač, plemići Bršljanovački, Roh de Decse te Auch. U doba vlasti nad tim područjem, obitelj Čupor svoje zemlje poklanjala je pustinjačkomu redu pavlina, koji je ostavio značajan trag u moslavačkoj kulturi. Potom je Kutina kao i cijela Moslavina bila vezana uz obitelj Széchényi i Erdődy. Nakon osman. osvajanja u Kutini je oko 1550. bila osnovana nahija, koja se u izvorima spominje pod nazivom Kutinovac. Zbog obrane od Osmanlija grad je bio opasan zidinama, a bile su sagrađene i utvrde Blodyn i Kutinjac grad. Nakon Karlovačkoga mira 1699. u grad se počelo vraćati izbjeglo stanovništvo. God. 1745. Kutina je postala sjedištem kotara pa je bila uključena u sastav Požeške županije. God. 1837. Ferdinand I. dodijelio je Kutini povelju kojom ju je proglasio trgovištem, a 1886. administrativno je pripala Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Gospodarski napredak doživjela je nakon gradnje željeznice 1897. U podjeli Kraljevine SHS na oblasti 1924. Kutina je bila u sastavu Osječke oblasti, a nakon podjele na banovine 1931. ušla je u sastav Savske banovine. U razdoblju Banovine Hrvatske 1939–41. bila je sjedište istoimenoga kotara, a za Nezavisne Države Hrvatske bila je u sastavu velike župe Prigorje. Nekoć isključivo poljoprivredno i trg. naselje, u XX. st. razvila se u jako industr. središte Moslavine, posebice zbog prirodnih resursa i preradbe nafte i prirodnog plina.
