Krim

ilustracija
KRIM, Jalta

Krim (Krym; ruski Крым, ukrajinski Крим [kr616m]), poluotok između Crnog i Azovskoga mora i autonomna republika u južnom dijelu Ukrajine; obuhvaća 26 100 km² s 1 965 177 st. (2013; prema popisu 2001. Rusi čine 58,3%, Ukrajinci 24,3%, Krimski Tatari 12,0% stanovništva). U južnom dijelu nalazi se planinski dio (Krimska gora s najvišim vrhom Roman-Koš, 1545 m), a u srednjem i sjevernom dijelu ravnica; prema istoku se produljuje u poluotok Kerč. S kopnom ga veže Perekopska prevlaka. Klima je umjereno kontinentalna do suptropska, pod utjecajem Crnoga mora i kontinentalne unutrašnjosti. Krim se ubraja u glavne žitorodne krajeve Ukrajine; uzgaja se i suncokret, povrće i dr., a na jugu duhan, vinova loza i ruže (dobivanje ulja). Razvijeno je ovčarstvo i ribarstvo. Uz obale podmorska ležišta nafte i prirodnoga plina. Iskorištavaju se ležišta željezne rude (na poluotoku Kerču), soli (slana jezera), vapnenca i lapora. Razvijena je prehrambena industrija (vinarstvo, preradba ribe), strojogradnja, kemijska industrija, brodogradnja i dr. U unutrašnjosti se nalazi glavni grad Simferopolj, a ostala su naselja većinom na obali. Najbolja je prirodna luka Sevastopolj, koji se nalazi na južnom dijelu obale. Istočno od Perekopske prevlake nalazi se skupina niskih, pješčanih otoka u plitkom zaljevu Sivaš, koje od Azovskoga mora odvaja dug i uzak poluotok Arabatska Strelka. Luke Kerč, Jevpatorija i Feodosija nastale su u nešto dubljim malim zaljevima. Zbog povoljnih klimatskih prilika ima mnogo lječilišta i odmarališta, osobito na južnoj priobalnoj zoni širokoj 2 do 8 km (Jalta, Alušta, Alupka, Simeiz, Gurzuf i dr.). Krim je od 2018. povezan kroz Kerčka vrata (preko otoka Tuzla) 19 km dugim mostom (Kerč–Tamanj) s Krasnodarskim krajem Rusije.

Područje krimskoga poluotoka bilo je naseljeno već u prapovijesno doba. U razdoblju intenzivne grčke kolonizacije od VI. do V. st. pr. Kr. kolonizirali su ga Grci (→ hersonez taurički). Osim Grka, Krim su nastavali još Kimerijci i Skiti. Od početka V. st. pr. Kr. sve se više učvršćivala vlast Pantikapeja (Kerča) nad istočnim dijelom Krima, nad Kerčkim vratima i nad poluotokom Tamanom (Bosporsko Kraljevstvo). Od 437. pr. Kr. tom su državom vladali knezovi iz dinastije Spartokida. U zapadnom dijelu Krima poslije se formirala skitska država. Mnogobrojni arheološki nalazi s Krima iz toga doba svjedoče o visoko razvijenoj grčko-skitsko-kimerijskoj kulturi. U I. st. pr. Kr. Krim je došao u ovisnost o Rimu (Chersonesus Taurica). U IV. st. pustošili su Krimom Huni, nakon njih Avari, Hazari i Slaveni. Ondje su se nastojali učvrstiti Bizant (X. st.), Pečenezi i Polovci (XI. st.). Nakon mongolskog osvajanja 1239. Krim je ušao u sastav Zlatne Horde. U XIII–XV. st. osnivale su na poluotoku svoje trgovačke kolonije Venecija i Genova. Raspadom Zlatne Horde stvoren je na Krimu samostalan Krimski Kanat (1449). God. 1475. Krim je potpao pod vlast Osmanskoga Carstva.

Od početka XVIII. st. Krim je bio cilj ekspanzionističke politike Rusije, koja je preko Krima i Crnoga mora nastojala prodrijeti u Sredozemlje. Nakon Rusko-osmanskog rata 1768–74. Rusija je Kučuk-Kajnardžijskim mirom (1774) stekla Kerč, ali je morala priznati neovisnost Krimskoga Kanata, koji joj je pripao 1783. Od 1853. do 1856. Krim je bio poprište Krimskoga rata. Boljševici su na Krimu 1918. uspostavili svoju vlast, no ona je bila kratka vijeka jer su ga ubrzo osvojile postrojbe sila Antante i njihovih ruskih saveznika (bjelogardijci) pod zapovjedništvom P. N. Vrangela i A. I. Denjikina. Nakon građanskoga rata u Rusiji, boljševici su na poluotoku 1921. osnovali Krimsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku u sastavu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike.

U II. svjetskom ratu postrojbe njemačke 11. armije prodrle su u listopadu 1941. na Krim, zaposjele ga i blokirale Sevastopolj. Nakon godina teških borbi, postrojbe Crvene armije oslobodile su Krim tek 12. V. 1944. Prije završetka II. svjetskog rata, u Jalti na Krimu održana je 1945. konferencija najviših predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije (→ jaltska konferencija). Domicilno, pretežno tatarsko stanovništvo bilo je nakon II. svjetskog rata raseljeno s Krima pod optužbom da je tijekom rata surađivalo s Nijemcima (oko 423 000 krimskih Tatara bilo je deportirano uglavnom u sovjetske srednjoazijske republike, pri čem je bilo oko 110 000 umrlih i pogubljenih). God. 1945. bila je ukinuta autonomija Krima i uspostavljena Krimska oblast, koja je 1954. izdvojena iz Rusije i priključena Ukrajini. Krim je postao vojno značajno područje, s bazama za strateško zrakoplovstvo i raketne sustave, a luka Sevastopolj postala je glavna vojna baza sovjetske Crnomorske flote. Tijekom raspada SSSR-a, u veljači 1991. proglašena je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u sastavu Ukrajine. S ostvarenjem ukrajinske neovisnosti (1991), autonomija se održala, a tijekom 1990-ih učestali su krimski zahtjevi za većim ovlastima i političkom samostalnošću (uz mogućnost sjedinjenja s Rusijom). Istodobno je u Rusiji dolazilo do snažnog osporavanja ustupanja Krima Ukrajini iz 1954., a isticane su i ruske pretenzije na Sevastopolj (u kontekstu podjele bivše sovjetske ratne flote stacionirane u krimskim lukama). Teritorijalne i druge nesuglasice oko Krima riješene su sredinom 1997. ukrajinsko-ruskim sporazumom o prijateljstvu i suradnji, no pitanje krimske autonomije ostalo je i dalje politički osjetljivo (već 1998. bili su obnovljeni zahtjevi za većom samostalnošću Krima). Političku stabilnost opterećuje i status krimskih Tatara, koji se od početka 1990-ih organizirano vraćaju i zahtijevaju autonomiju (1989. na Krimu ih je bilo 38 500, a 1991. oko 200 000). Tijekom 1990-ih povremeno su prosvjedovali zbog nezadovoljavajućih socijalnih i političkih prilika. Početkom 2000-ih Krim je ostao uporište proruskih izbornih kandidata i stranaka, s vlastitom republičkom upravom. Na osnovi međudržavnog sporazuma iz 2010. održane su ruske vojne baze u kompleksu Crnomorske flote, sa stožerom u Sevastopolju (na Krimu je stacionirano oko 25 000 ruskih vojnika). Tijekom političke krize u Ukrajini, početkom ožujka 2014. Rusija je većom vojnom prisutnošću na Krimu osnažila politički pritisak na novu ukrajinsku vlast. Uslijedilo je izdvajanje Krima iz Ukrajine (podržano referendumom 16. III. 2014) i njegovo priključenje Rusiji (sporazum od 18. III. 2014).

Krim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33961>.