Kostarika

ilustracija
KOSTARIKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Kostarika (República de Costa Rica), država u Srednjoj Americi, između Nikaragve na sjeveru (duljina granice 309 km) i Paname na jugoistoku (330 km) te Karipskoga mora na sjeveroistoku (duljina obale 212 km) i Tihog oceana na jugozapadu (1086 km); obuhvaća 51 100 km². Najmanja udaljenost između obala Tihog oceana i Karipskoga mora iznosi 119 km.

Prirodna obilježja

Kostarika se sastoji od nizina u primorju Karipskoga mora i Tihog oceana i od planinskih lanaca Kordiljera u unutrašnjosti. Cordillera de Guanacaste (ugasli vulkan Miravalles, 2028 m) na sjeverozapadu nastavlja se, preko Cordillera de Tilarán, prema jugoistoku u Cordillera Central s aktivnim vulkanima (najviši Irazú, 3432 m). Jugozapadno od Cordillera Central pruža se 900 do 1200 m visok središnji ravnjak (Meseta Central ili Valle Central), s ugodnom klimom, prekriven plodnim vulkanskim tlom, koji obuhvaća oko 1/10 ukupne površine s 2/3 stanovništva Kostarike. Cordillera de Talamanca pruža se u jugoistočnom dijelu zemlje u duljini od 320 km i tvori njezino najviše područje (Chirripó Grande, 3820 m). Primorski krajevi Kostarike niski su i ravni. Obala Karipskoga mora slabo je, a Tihog oceana dobro razvedena, s poluotocima (Nicoya, Osa), zaljevima (Nicoya, Dulce) i otocima.

Klima je tropska, s jakim utjecajem pasata; znatne su razlike klime prema apsolutnoj visini. Prosječna godišnja temperatura u najvišem visinskom pojasu (tierra fría) iznosi 10 do 17 °C, a u najnižem (tierra caliente) 23 do 28 °C. Karipska strana, s kišom tijekom cijele godine, prima više oborina (više od 4000 mm; utjecaj sjeveroistočnih pasata) nego pacifička (1000 do 1500 mm), na kojoj kišno razdoblje traje od travnja do prosinca.

Riječna je mreža gusta, ali su rijeke kratke. Rijeke karipskoga slijeva imaju više vode; neke su u donjem toku plovne. U kraterima ugaslih vulkana nalaze se jezera.

U najnižim dijelovima prevladavaju tropske prašume, a u najvišima bjelogorične i crnogorične šume. U primorju Tihog oceana razvijene su savane, a uz Karipsko more mangrove. Pod zaštitom je države 24,8% teritorija (nacionalni parkovi 10,3%, šumski rezervati 5,6%).

Stanovništvo

U Kostariki živi 3 810 179 st. (popis 2000) ili 75 st./km². Od 1950. god. (800 875 st. ili 47 st./km²) broj je stanovnika porastao 4,8 puta. Najveća je gustoća na središnjem ravnjaku (više od 1000 st./km²), a znatno manja na obali (oko 30 st./km²). Stanovnici su uglavnom španjolskoga podrijetla (87%); mestici čine 7%, crnci i mulati 3% (potječu uglavnom s Antila, a žive u karipskome primorju), Azijci 2% (pretežito Kinezi), Indijanci 1% stanovništva. Službeni je jezik španjolski; crnci govore i engleski (pidgin English), a Indijanci jezicima skupine chibcha (bribri, cabécar, gayni, malecu). Stanovnici su pretežito rimokatolici (86%), a ima i protestanata (9,3%), pripadnika tradicionalnih indijanskih vjerovanja i dr. Porast broja stanovnika od prosječno 1,8% godišnje u razdoblju 1995–2000. posljedica je prirodnoga priraštaja i imigracije. U Kostariki živi 296 461 stranac (7,8% stanovništva, 2000), od kojih gotovo polovica (127 681) živi na području San Joséa; najviše je doseljenika iz Nikaragve (226 374), osobito u novije doba (1984. bilo ih je samo 45 918). Prirodni priraštaj iznosi 15,2‰, natalitet 19,1‰, mortalitet 3,9‰, a smrtnost dojenčadi 10,8‰ (2000). Stanovništvo stari; u dobi je do 14 god. života 31,9% stanovništva (36,6%, 1973), od 15 do 64 god. 62,5%, a starije od 65 god. 5,6%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 20% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 22%, a u uslužnim djelatnostima 58% (2000). Nepismeno je 4,8% stanovništva (2000). Sveučilište (osnovano 1843) u najvećem je i glavnom gradu San Joséu (309 672 st., 2000; šire gradsko područje 1 081 847 st.). Ostali su veći gradovi Alajuela (123 481 st.), Cartago (102 836 st.), Heredia (98 495 st.), Puntarenas (67 153 st.) i Limón (56 719 st.). U gradovima živi 59,0% stanovništva (2000; 38,6% u 1970).

Gospodarstvo

Od 1980-ih Kostarika intenzivnije razvija turizam i elektroničku industriju, ostvaruje punu zaposlenost te postaje najstabilnija zemlja Srednje Amerike. God. 2002. imala je BDP od 32 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosi 8200 USD. U strukturi BDP-a udio je poljoprivrede 11%, industrije 37%, a uslužnoga sektora 52% (2002). Ima znatne hidroenergetske potencijale; oko 83% električne energije dobiva iz hidrocentrala. Glavni su poljoprivredni i prehrambeni proizvodi kava, ananas, banane, šećer, riža, grašak, kukuruz, krumpir, te riba i goveđe meso. U industriji se proizvode mikroprocesori, hrana, odjeća, obuća, građevni materijal i plastika. U izvozu prevladavaju turističke usluge, elektronika, hrana i električna energija. Većinu uvoza čine nafta i derivati, sirovine, oprema i roba široke potrošnje. Prema udjelu u vanjskoj trgovini glavni su partneri SAD (52%), zemlje EU-a (15%) te Meksiko (7%) i Venezuela (7%). Od 1. I. 1995. članica je Svjetske trgovinske organizacije. Početkom 2003. vanjski je dug iznosio 5 mlrd. USD.

Promet

Od 37 273 km cesta asfaltirano je 20,8% (1998). Glavna je prometnica Inter-American Highway, dionica Panameričke autoceste, koja prolazi kroz unutrašnjost Kostarike preko glavnoga grada San Joséa. Važna je i cesta Limón – San José – Puntarenas, koja povezuje karipsku s tihooceanskom obalom. Mreža željezničkih pruga (950 km), koja je 1995. zatvorena za promet roba i putnika do davanja koncesije, mjestimice se od 1998. koristi za promet roba (izvoz banana). Glavne su luke na karipskoj obali Limón – Moín (7,2 mil. tona, 1999), a na pacifičkoj Caldera (Puntarenas; 1,8 mil. t, 1999) te za izvoz banana Golfito i Quepos. Međunarodna je zračna luka Juan Santamaría kraj San Joséa, a regionalne Liberia, Limón, Pavas, Golfito.

Novac

Novčana je jedinica colón (₡, CRC); 1 colón = 100 sentima (céntimo).

Povijest

Do obala Kostarike prvi je vjerojatno doplovio K. Kolumbo, na svojem posljednjem putovanju u Ameriku 1502. Španjolci su počeli osvajati zemlju 1530. i dovršili osvajanje 1563., kada su osnovali grad Cartago, podvrgnuvši ga Generalnoj kapetaniji Gvatemale. Isprva poznata kao Nueva Cartago, zemlja je već oko polovice XVI. st. bila nazivana Costa Rica (tj. Bogata obala), zbog količine zlata koje je isprva na njoj pronađeno. No kako ipak u daljnjim potragama nisu pronađene veće količine zlata, naseljavanje je teklo sporo. Za eksploataciju je najvažniji postao kakao. Tijekom španjolske vladavine indijanski domorodci, surovo iskorištavani i zlostavljani, bili su gotovo istrijebljeni. Svrgavanjem španjolskoga gospodstva (1821), Kostarika je postala sastavni dio Meksičkoga Carstva za vladavine A. de Iturbidea (Augustín I.), a kada je on pao, ušla je 1823. u Srednjoameričku Federaciju (Sjedinjene provincije Srednje Amerike), u kojoj je ostala sve do njezina raspada (1838) na veći broj samostalnih republika (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Nikaragva i Kostarika). Nakon toga povijest Kostarike obilježena je nizom prevrata i smjenama predsjednika, pri čemu su različite vojne hunte imale odsudnu ulogu. Tijekom XIX. st. za vlast su se borile uglavnom Konzervativna i Liberalna stranka. Prvi predsjednik samostalne Kostarike, Braulio Carrillo, uspostavio je 1839. diktaturu, proglasivši svoju vlast doživotnom. God. 1842. bio je zbačen i prognan, a liberali su doveli na vlast Francisca Morazána, koji je iste god. postao žrtva urote. Po Ustavu iz 1843. zemlja je imala dvodomni parlament, a izvršna vlast bila je u rukama predsjednika. God. 1847. liberali su uveli jednodomni Kongres. Između 1842. i 1870. izmijenilo se na vlasti 12 predsjednika. Nakon prevrata generala Tomása Guardije, koji je vladao diktatorski 1870–82 (s prekidima), donesen je 1871. novi ustav (na snazi do 1949). Za njegove je vladavine započela modernizacija države, osnovane su pučke škole (1886), a 1871. proglašena je vjerska tolerancija. U XIX. st. Kostarika je počela izvoziti kavu i banane. Tijekom oblikovanja granica u XIX. st. Kostarika je ušla u sukob sa svojim susjedima. Granični spor s Nikaragvom zbog pokrajine Guanacaste bio je podvrgnut 1888. arbitraži SAD-a i konačno riješen 1896. Spor oko granica s Panamom, nakon nekoliko oružanih sukoba, riješen je sporazumom 1941.

Nakon izbora 1948. došlo je do nemira i državnog udara; vlast je preuzeo pukovnik José Figueres Ferrer, a 1949. prepustio ju je civilnoj vladi. Potom je uspostavljena politička stabilnost s redovitim izborima. U razdobljima 1953–58. i 1970–74. predsjednik je bio J. F. Ferrer, kao kandidat Stranke nacionalnog oslobođenja (PLN); 1955. suzbio je napad pobunjenika iz Nikaragve. Sredinom 1976. spriječen je pokušaj državnog udara, podupiranog iz Gvatemale. Tijekom 1984–85. dolazilo je do povremenih incidenata na granici s Nikaragvom. Za zauzimanje za regionalni mir i demokratizaciju, predsjednik O. Arias Sánchez (PLN) dobio je 1987. Nobelovu nagradu za mir. Spor oko pogranične rijeke San Juana pogoršavao je odnose s Nikaragvom od sredine 1990-ih; unatoč sporazumima povremeni su se incidenti događali i početkom 2000-ih. Tijekom 2010–14. predsjednica je bila Laura Chinchilla (PLN). Od svibnja 2014. predsjednik je Luis Guillermo Solís, kandidat Stranke građanske akcije (pripada lijevome centru; bivši je savjetnik predsjednika Ariasa Sáncheza).

Politički sustav

Prema Ustavu od 9. XI. 1949 (dopune i izmjene 1961., 1968., 1975., 1989. i 1993) Kostarika je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednika republike biraju građani izravno, za razdoblje od 4 godine, i može biti biran samo jedanput. Predsjednik republike ima ovlasti šefa države i istodobno je na čelu izvršne vlasti, kabineta, pa imenuje i smjenjuje ministre. Kabinet, vlada, obavlja izvršne funkcije vlasti. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa), sa 57 zastupnika, koji su izravno birani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo glasa opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast u državi obavlja Vrhovni sud, koji ima 22 suca koje postavlja Zakonodavna skupština. Administrativno je država organizirana u 7 provincija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).

Književnost

Na području današnje Kostarike u doba španjolske kolonijalne vlasti nije bilo značajnih kulturnih središta, pa se zato ni ne može govoriti o posebnoj kostarikanskoj kolonijalnoj kulturi i književnosti. Život književnosti u pravome smislu riječi započeo je u drugoj polovici XIX. st. pjesništvom na neoklasički i romantički način, kojim su se tamošnji pjesnici ugledali na tradicionalno španjolsko pjesništvo i na hispanoameričke pjesnike iz većih kulturnih sredina: u tome su prednjačili Justo A. Facio (1859–1931) i José María Alfaro Cooper (1861–1939). Najpoznatiji i najpopularniji pjesnik, Aquileo Echeverría (1866–1909), u to je doba stvorio osobni stil opisujući seoski život i folklor dijalektalno obilježenim izrazom te mješavinom romantičnog ugođaja i realizma u opisu (»Po selsku« – »Concherías«, 1905). Do sredine XX. st. u prozi je opstao model crtica iz svakodnevice, drugdje u hispanskom svijetu napušten polovicom XIX. st., a najznačajniji autor toga žanra bio je Manuel González Zeledón (pseudonim Magón; 1864–1935). U njegovoj sjeni stvaralo je nekoliko autora modernog i kozmopolitskog usmjerenja te realisti, među kojima se ističe Jenaro Cardona (1863–1930). Jedinstvena je pojava Roberto Brenes Mesén (1874–1947), modernistički pjesnik filozofskih nagnuća i autor lirske proze. Drugu polovicu XX. st. obilježava socijalni roman, gdje se ističe Carlos Luis Fallas (1911–66), autor romana »Mamita Yunai«, te nova strujanja u pjesništvu, u kojima se ističe Mario Picado Umaña.

Kostarika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33356>.