Koločep (također Kalamota), otok u skupini Elafitskih otoka; 2,44 km², 231 st. (2021). Leži između otoka Lopuda na sjeverozapadu (Koločepska vrata; 0,9 km) i poluotoka Lapada (Dubrovnik) na jugoistoku te kopna (Koločepski kanal; 1,3 km) na sjeveru i pučine Jadranskoga mora na jugu. Dug 3,1 km, širok do 1,2 km, visok do 125 m. Građen je od vapnenca i dolomita. Obrastao šumom (alepski bor i dr.), makijom te suptropskom vegetacijom. Obale mu je duga 12,9 km (koeficijent razvedenosti iznosi 2,3). Veće uvale: Sapluni, Porat. Uzgaja se vinova loza, maslina i južno voće; ribarstvo. Turizam. Jedino naselje Koločep. – Bio je naseljen već u antičko doba (ostatci gospodarsko-ladanjskoga sklopa). Ranu prisutnost Hrvata potvrđuju starohrvatske crkvice iz IX–XI. st., kao i više ostataka starohrvatske ornamentike. Između IX. i X. st. Koločep je ušao u sastav posjeda Dubrovačke Republike, a prvi se put spominje u Statutu grada Dubrovnika iz 1272. U izvorima se susreće pod imenom Calamota, Calametum, Calamotum i Calaphodium. U XIII. st. zajedno s otocima Šipanom i Lopudom čini jednu od šest knežija (comitatus) Dubrovačke Republike, kojom upravlja knez otokâ (comes insularum) sa sjedištem na Šipanu. Od 1457. bio je u sastavu nove knežije sa sjedištem u Lopudu. U XIV. i XV. st. na otoku se razvijalo brodarstvo. U XV. i XVI. st., radi obrane od gusara i Osmanlija, bilo je sagrađeno na Koločepu nekoliko obrambenih kula. God. 1571. otok su napali i opljačkali Osmanlije. Nakon ukidanja Dubrovačke Republike 1808. Koločep je postao dijelom francuskoga posjeda na Jadranu, a od 1815., kao i cijela nekadašnja Dubrovačka Republika, pripao je Habsburškoj Monarhiji.
