Kastav, grad u Hrvatskome primorju, 10 km sjeverozapadno od Rijeke; 10 202 st. (2021). Središte je Kastavštine (dio širega riječkoga gradskog područja), koja je po njemu dobila naziv. Sačuvao je izgled srednjovjekovnoga naselja na brežuljku (378 m). Grad je od srednjega vijeka bio opasan zidinama i kulama, još djelomično očuvanima. Ispred gradskih vrata bio je trg s bastionima (Fortica) i gradska loža iz 1571., obnovljena 1825. U samome gradu, na trgu Lokvina, nalaze se gotička crkva sv. Trojstva iz XV. st., cisterna s natpisom (1666) i nekadašnja kapetanova rezidencija. Barokna župna crkva sv. Jelene s odijeljenim zvonikom ima korske klupe iz XVII. st. i barokne oltare i krstionicu iz XVIII. st. U gradu su ruševine nedovršene isusovačke barokne crkve iz XVIII. st. (Crekvina), a u okolici srednjovjekovne crkvice. – Razvio se na mjestu prapovijesne gradine te rimske i bizantske utvrde. Od početka VII. st. naseljen Slavenima (Hrvatima). U srednjem vijeku bio je sjedište Kastavske gospoštije (→ kastavština) i središte hrvatske upravne, crkvene i kulturne tradicije. Na temelju starog običajnoga prava potkraj XV. st. nastao je Kastavski statut koji je uređivao život u općini. Kastav je bio upravno i sudsko sjedište Kastavštine sve do XIX. st., kada je tu ulogu preuzelo Volosko. Hrvatski narodni preporod u Istri imao je u Kastvu važno središte iz kojega se širila preporodna i prosvjetiteljska djelatnost. Od prve polovice XIX. st. ondje se osjećao jak utjecaj iliraca, 1866. otvorena je u Kastvu prva hrvatska čitaonica u Istri, 1871. održan je prvi istarski tabor, 1886. otvoren prvi Narodni dom. Djelovala je ondje i hrvatska učiteljska škola. Do sloma Austro-Ugarske Kastav je bio u sastavu austrijske pokrajine Istre. Rapallskim ugovorom (1920) pripao je Kraljevini SHS; od 1922. bio je u sastavu Ljubljanske (1922–28) i Karlovačke oblasti, a od 1929. Savske banovine.
