STRUKE:

jantar

ilustracija
JANTAR, paleolitički privjesci i figurice životinja, Kopenhagen, Nationalmuseet
ilustracija1ilustracija2

jantar ili ćilibar (ruski jantar’ litavski gintãras; turski kehruba, kehlibar < perzijski kehrubā, kāhrubā: onaj koji privlači slamu), amorfan mineral iz skupine fosilnih smola. Najčešće je žute boje, ali ga ima smeđeg i crvenoga; rijetko je modar ili zelen. Trljanjem postaje negativno električki nabijen. Jantar je biljna smola tercijarnoga crnogoričnog drveća. Osim različitih fosilnih smola sadrži jantarnu kiselinu i eterično ulje. U jantaru ima prosječno 78% ugljika, 10% vodika, 11% kisika, 0,4% sumpora i dr. Nalazi se u obliku zrnja, gomolja i valutica u »plavoj zemlji« donjeg oligocena, na obalama Baltika. Odande je odnesen i u mlađe, osobito diluvijalne sedimente. Ima ga još u Rumunjskoj i Rusiji. Poliranjem dobiva lijep sjaj. Služi kao izolacijski materijal, za proizvodnju specijalnoga laka, za nakit i ukrasne predmete.

Bila su mu pridavana različita natprirodna, zaštitnička i iscjeliteljska svojstva (zaštita od bolesti grla, uklanjanje smetnji pri mokrenju), pa se njegov nastanak u mitologijama često objašnjavao božanskim utjecajem. Za amulete, perle i različite figurice rabio se već u paleolitiku, ali uglavnom u području gdje su mu prirodna nalazišta. U neolitiku te osobito u brončano i željezno doba izrađevine od jantara bile su sve traženije pa se razvila živa trgovina tzv. jantarnim putem od Baltika do Sredozemlja. U I. tisućljeću nastala su znatna središta trgovine i obradbe jantara na sjevernom Jadranu i u njegovu kontinentalnom zaleđu (sjeverna Italija, Dolenjska, Istra, Hrvatsko primorje, sjeverna Dalmacija, Lika), u Etruriji, Picenu i Apuliji. U Hrvatskoj se jantarni nakit, ogrlice, fibule s jantarnim zrnom, sitna figuralna plastika, posebno često nalaze u grobovima Japoda i Liburna. Rimljani su jantar iznova otkrili u ranocarsko doba; za Nerona je bio obnovljen jantarni put s Baltika, koji je završavao u Akvileji pa je ona postala specijaliziranim središtem za njegovu obradbu. Umjetnička obradba jantara osobito je cvala u doba od Flavijevacâ do Antoninâ pa se osim za nakit, obredne i zavjetne predmete, rabio i za ukrašavanje pokućstva. Umjetnički obrađeni predmeti od jantara pronađeni su kao prilozi u grobovima u Topuskom i Solinu.

U srednjem vijeku po vrijednosti je odgovarao dragomu kamenju pa se rjeđe upotrebljavao. U doba renesanse i baroka na mnogim su kraljevskim i kneževskim dvorovima djelovali posebni majstori koji su izrađivali jantarne predmete (nakit, medaljone, sitnu plastiku). Potkraj XVII. st. baltički gradovi Königsberg (Kalinjingrad) i Danzig (Gdańsk) postali su središta proizvodnje umjetničkih predmeta od jantara. Tijekom XVIII. st. često su se jantarnim pločicama prekrivale drvene plohe pokućstva i oblagali zidovi reprezentativnih prostorija (tzv. Jantarna soba u Carskome Selu u Rusiji, nestala u II. svjetskom ratu, rekonstruirana 2003). Od druge polovice XVIII. do početka XX. st. postupno se smanjivala uporaba jantara za ukrasne predmete. Jantarni nakit i ukrasni predmeti ponovno su ušli u modu oko 1920-ih.

jantar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28712>.