inklinacija

inklinacija (latinski inclinatio: naginjanje).

1. Općenito: kut između neke ravnine i neke referentne ravnine.

2. U geofizici, kut što ga slobodno obješena magnetna igla zatvara s horizontalnom ravninom u bilo kojoj točki na Zemlji. Inklinacija je pozitivna kada je sjeverni kraj magnetne igle priklonjen pod horizont, inače je negativna. Linije koje na zemljopisnoj karti spajaju mjesta jednakih vrijednosti inklinacije nazivaju se izokline, a linija koja spaja točke inklinacije 0° naziva se aklina (aklinički magnetski ekvator). Od magnetskoga ekvatora inklinacija raste prema sjevernom magnetskom polu, gdje je +90°, a opada prema južnom magnetskom polu, gdje je –90°.

3. U astronomiji, orbitalna inklinacija, kut između ravnine u kojoj se nalazi putanja tijela i referentne ravnine. Nagib ravnine putanje planeta, planetoida, kometa ili nekog drugog tijela koje se giba oko Sunca, tj. kut što ga ravnina u kojoj se tijelo giba zatvara s ravninom ekliptike. Na primjer, inklinacija je Merkura 7,005°, Venere 3,394 58°, Marsa 1,850°, Jupitera 1,305°, Saturna 2,485 24°, Urana 0,773°, Neptuna 1,767 975°; inklinacija kometa može biti puno veća npr. inklinacija Halleyjeva kometa je 162,262°, Swift-Tuttleova kometa 113,45°. Kod satelita, orbitalna inklinacija je kut što ga ravnina u kojoj se satelit giba zatvara s ekvatorskom ravninom planeta. Na primjer, inklinacija Mjeseca je 5,145°, Ganimeda 0,2°, Titana 0,348 54°.

inklinacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27472>.