STRUKE:

Herodot

ilustracija
HERODOT, Napulj, Museo Nazionale

Herodot (grčki Ἡρόδοτος, Hēródotos), grčki povjesničar (Halikarnas, Karija, nakon 490. pr. Kr.Atena, nakon 430. pr. Kr.). Potomak bogate plemićke obitelji iz Halikarnasa u Maloj Aziji. Zarana sudjelovao u političkim borbama u rodnome gradu protiv tiranina Ligdamisa, perzijskog vazala, koji je svu Herodotovu obitelj prognao, pa se ona iselila na otok Sam. Vjerojatno je Herodot odande krenuo na duga putovanja po Maloj Aziji i otocima uz njezinu obalu, a zatim u Perziju do Suze, na obale Crnoga mora, u Traciju, Makedoniju, Tir, Egipat i Cirenaiku. Radi pisanja svoje Povijesti posjetio je mnoge gradove, velika svetišta i bojna polja u tim zemljama. Na povratku je pošao u Atenu, gdje se pridružio atenskim kolonistima i otišao u Turije u južnu Italiju (Magna Graecia). Odande je više puta dolazio u Atenu, gdje je sklopio poznanstvo s Periklom i Sofoklom i upoznao atensku demokraciju, a to će bitno utjecati na oblikovanje njegovih političkih pogleda. Periklo i Sofoklo nagovarali su ga da dovrši svoje djelo Povijest (Ἱστορίαı). No Herodot je umro ne dovršivši ga. – Herodotova opsežna Povijest sačuvana je u redakciji aleksandrijskih gramatičara (»izdavača«), koji su ju podijelili u devet knjiga, a svaku knjigu posvetili jednoj od Muza. Djelo je napisano jonskim narječjem, s primjesama Homerova epskog jezika, a odlikuje se jednostavnim stilom i pripovjedačkom zanimljivošću. Struktura mu je arhaična, a temelji se na nizu zanimljivih priča i na građi prikupljenoj u izravnim istraživanjima. Herodot izlaže ponajprije ono što je vidio svojim očima ili što je doznao od očevidaca, a svoja usmena i pisana vrela redovito navodi. Njegovo djelo još nema jasne književne organizacije kakva će biti tipična za klasičnu historiografiju. Želeći usavršiti povijesnu metodu domaćih maloazijskih logografa, Herodot je osim čisto povijesnih podataka izložio i mnogobrojne druge podatke, što ih je prikupio na svojim putovanjima, kako bi što potpunije i plastičnije osvijetlio događaje o kojima govori. U tim okvirima Herodot donosi mnoštvo obavijesti o običajima, vjerovanjima, institucijama i svakodnevnome životu pojedinih zemalja i naroda, daje zemljopisne opise krajeva i opise spomenika, prenosi mnoge anegdote i legende. Iz Povijesti se razaznaje piščevo uvjerenje da povijesnim zbivanjima upravlja sudbina, ali ne sudbina kao slijepa sila nego sila vođena božanskom rukom, to pak nikako ne umanjuje odgovornost što je ljudi imaju za svoje postupke. U prve četiri knjige Herodot izlaže ono što je prethodilo susretu i srazu između Grka (europskih i azijskih) i Perzijanaca; taj dio obuhvaća nekoliko stoljeća povijesti različitih naroda, kao što su Medijci, Perzijanci, Egipćani, Skiti – s mnoštvom zemljopisnih, povijesnih i drugih podataka. U potonjim knjigama Herodot pripovijeda o Perzijskim ratovima do 479. pr. Kr., opisujući u snažnom kontrastu – a to je i središnji predmet cijeloga djela – sukob između barbara, kojima gospodari kralj štovan kao Bog, i Grka, koji zastupaju i brane slobode pojedinca i slobode političke zajednice, tj. sukob između Istoka i Zapada. Herodotova je zasluga što je povijesne događaje nastojao smjestiti u širok kontekst, a osobito što je veliko značenje pridavao istraživanju zemljopisnih okvira povijesnih zbivanja. Kao povjesničar, Herodot se smješta između jonskih logografa (primjerice Hekateja iz Mileta) i legendarne povijesti na jednoj strani i metodičke povijesti (npr. Tukididove) na drugoj. Ciceron ga je s pravom nazvao »ocem povijesti«. Neki su Herodotu zamjerali (npr. Plutarh) zbog lakovjernosti i nedostataka »ozbiljne znanosti«. Zbog obilja anegdota i priča nerijetko su i drugi dovodili u sumnju povijesnu objektivnost i znanstvenu relevantnost Herodotova djela, ali novija historiografska istraživanja govore u prilog njegovoj vjerodostojnosti.

Herodot. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25192>.