Grgur VII., sv. (redovničko ime Hildebrand), papa od 1073. do 1080 (Sorano kraj Grosseta, oko 1020 – Salerno, 25. V. 1085). Kao benediktinski redovnik u Clunyju utjecao je na svoje prethodnike Leona IX., Nikolu II. i Aleksandra II. u smislu jačanja papinske vlasti nad svjetovnom. Pokretač i nositelj tzv. grgurovske (gregorijanske) reforme u srednjovjekovnoj zapadnoj Crkvi, koja se zauzimala za duhovnu obnovu i slobodu Crkve od svjetovne vlasti; odlučno se borio protiv simonije, kršenja celibata i laičke investiture. Zahtijevao je svoj suverenitet nad svjetovnim vlastima u svim kršćanskim zemljama (tako je i kralj Zvonimir položio prisegu papi prigodom svoje krunidbe 1075). U Njemačkoj se sukobio s carem Henrikom IV., osobito zbog pitanja laičke investiture. Nakon oštre borbe car se pred papom ponizio i priznao poraz u Canossi 1077. Ipak je car nastavio borbu i na sinodi u Brixenu 1080. detronizirao papu i imenovao protupapu Klementa III. Grgur VII. je pobjegao u Salerno, gdje je i umro. Jedan od velikana srednjega vijeka i jedan od najvećih papa; postignuo vrhunac papinske moći.
