futurizam

ilustracija
FUTURIZAM, A. Sant'Elia, projekt za Novi grad, 1914.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

futurizam (tal. futurismo, od futuro: budućnost), književni i likovni pokret koji u Italiji početkom XX. st. odbacuje muzejsku prošlost XIX. st., kao i psihološku senzibilnost glazbeno nadahnutoga simbolizma, u ime ideala ratničke muškosti i silovitoga tehnološkog ubrzanja visoko industrijaliziranog društva. Program je 1909. izložio talijanski književnik F. T. Marinetti u manifestu koji polemizira s jalovom akademskom kulturom, veliča civilizaciju strojeva, dinamizma i agresivnosti, protivi se zamršenoj logici i sintaksi u ime izražajne sirovosti. Filozofska uporišta argumentaciji osiguravaju Nietzscheov i Bergsonov vitalizam prelomljeni D’Annunzijevom optikom. U potonjim manifestima Marinetti gradi futurističku poetiku na bezobzirnom dokinuću sintaktičkih, metričkih i interpunkcijskih pravila radi oslobađanja izraza koji će, gdjekad i izražajnom tipografijom, dočarati intenzitet ekstatičnih i oniričnih stanja. Iako je ostavio inovativna traga i u kiparstvu, arhitekturi, fotografiji i filmu, a sam Marinetti njegovao bučne javne nastupe, futurizam je prije svega pokret pjesnika (L. Folgore, C. Govoni, A. Palazzeschi, G. Papini i A. Soffici) i slikara (C. Carrà, G. Balla), čije se djelatnosti tijesno prepleću. Potpora nekih njegovih predstavnika kolonijalnoj ekspanziji i fašizmu priskrbila mu je loš ugled te dovela do indignirana odbacivanja. Ruski futurizam također je ostvario visoke umjetničke domete. Imao je dva ogranka: kubofuturizam i egofuturizam. Kubofuturistički manifest Pljuska društvenom ukusu (1913) potpisali su D. D. Burljuk, A. J. Kručonih, V. V. Majakovski, V. Hlebnikov promovirajući tzv. zaumno pjesništvo, koje u svojim kvazietimološkim jezičnim kombinacijama nadređuje zvukovne i likovne logičkim jezičnim zakonima. Nasuprot toj težnji prema pogansko-pučkim izvorima, egofuturizam, što ga je 1911. utemeljio petrogradski pjesnik I. Severjanin, počivao je na urbanom slikovlju i egocentričkim eksperimentima. Futuristički je pokret imao najviše odjeka u slavenskim (Ukrajina, Poljska, Češka) i hispanskim književnostima i kulturama (Španjolska, Portugal, Brazil).

Petorica mladih talijanskih slikara: Umberto Boccioni, Carlo Carrà, Luigi Russolo, Giacomo Balla i Gino Severini objavili su u Torinu (1910) Manifest futurističkih slikara (Manifesto dei pittori futuristi), u kojem se zalažu za Marinettijeve ideje i novu viziju svijeta. U slikarstvu se odriču naracije i treće dimenzije, nastoje uznemirenim linijama i međusobnim prožimanjem oblika i planova u kretanju ostvariti senzacije ritma modernog života. Odbacuju statičnost, rastavljaju oblike u prizmatične volumene i primjenjuju oštre kontraste jarkih boja. Unatoč zajedničkomu programu, svaki od tih slikara u futurizam unosi vlastitu komponentu. Boccioni, glavni teoretičar pokreta, također je bio i kipar, koji je dekompozicijom ljudskoga tijela i objekta (Jedinstveni oblici kontinuiteta) želio izraziti snagu stroja i dinamizam oblika. Carrà je unosio emotivnu dramatičnost u sive kubističke tonalitete (Oblici u kružnom kretanju). Severini je tonskim skalama nastojao sintetizirati kubističku statičnost i futuristički dinamizam (Dinamizam šansonete). Balla se priklonio ekspresivnim dinamičnim kompozicijama (Dinamizam psa na uzici). Russolo je muzikalnim dinamizmom i pjesničkom intuicijom anticipirao slobodu nadrealizma. Posebna je vrsta futurističkoga slikarstva drugog naraštaja futurista, tzv. neofuturista (od 1929), aeropittura (avionsko slikarstvo) u kojoj se fiksiraju promjenjive perspektive i ostvaruje nova realnost; diskreditirao se kroz političku povezanost s fašizmom; glavni predstavnik Gerardo Dottori. Načela futurističke arhitekture objavio je 1914. vizionarskim manifestom Antonio Sant’Elia; polazi od osnovne funkcionalnosti, a služi se armiranim betonom, željezom i staklom. Prema manifestu futurističkoga sintetskoga kazališta, ostvarena je nova futuristička scenografija, koreografija i režija (glavni predstavnik Enrico Prampolini). Futurizam je jedini talijanski nekonformistički likovni pokret s početka XX. st.; snažno je utjecao na avangardna kretanja toga doba (kubo-futurizam, rajonizam, suprematizam i konstruktivizam u Rusiji te vorticizam u Engleskoj).

futurizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20907>.