etnologija (etno- + -logija: narodoznanstvo), znanost koja proučava ljudska društva i kulture; pritom kulturu definira kao naučeni način života povijesno određenih društava, koji tim zajednicama daje njihov specifični značaj. Etnologija se razvila iz susreta s drukčijim kulturama. Jedan se njezin dio bavio proučavanjem izvaneuropskih, »urođeničkih« kultura i društava (afrikanistika, amerikanistika, oceanistika i sl.), a drugi proučavanjem europskih kultura predindustrijskih društava. U Velikoj Britaniji i SAD-u za istu je znanost bio uobičajen naziv kulturna antropologija (današnje je značenje ponešto drukčije). Do druge polovice XX. st. europska je etnologija pretežno proučavala europsko seljaštvo smatrajući ga nositeljem i čuvarom posebnih obilježja narodne kulture.
Predmet su etnoloških proučavanja sve kulturne sastavine koje omogućuju otkrivanje načina života i kulture tzv. nižih društvenih slojeva pojedinih etničkih skupina u određenim povijesnim razdobljima. Pojavni oblici kulture bili su svrstani u tzv. materijalnu, socijalnu i duhovnu kulturu. Tematski sklopovi područja materijalne kulture bili su oblici gospodarstva (tipovi privređivanja kao što su skupljanje, lov, ribolov, pčelarstvo, stočarstvo, poljodjelstvo, vrtlarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo i sl. s odgovarajućim oruđima i pomagalima); pučko graditeljstvo i stanovanje (izgled naselja i kuća, unutarnje uređenje stana, pokućstvo); odijevanje i njega tijela (tipovi nošnji, nakit, ukrašavanje glave i tijela, osobna higijena); oružje (osobito u izvaneuropskih etničkih zajednica); jelo i piće te sredstva za uživanje (opijati); rukotvorstva i obrti (proizvodnja tekstila, obradba gline, kamena, drva, pruća, kore, slame, školjaka, kovina i dr.); prijevoz i prometna sredstva; razmjena i trgovina (platežna sredstva). U okviru socijalne kulture istražuju se obitelj i drugi oblici društvene organizacije (obiteljske i rodbinske veze, totemske skupine, dobni razredi, tajna društva, susjedske, lokalne i profesionalne zajednice, međusobna pomoć); odgoj; spolni život; vrjednote i moralne norme te narodno (običajno) pravo. Sastavine su duhovne kulture običaji (životni: od rođenja do smrti, godišnji ili kalendarski, običaji uz pojedine poslove i sl.); igre odraslih i dječje igre; vjerovanja i rani oblici religije (pučka pobožnost); umjetnički izražaji (→ folklor), kao što su likovni izraz, folklorna glazba i glazbala, ples i plesne igre, folklorno kazalište, usmena književnost; predodžbe o životu i svijetu; različita znanja (medicinska, farmakološka, astronomska i sl.).
Uz povijesne oblike seljačke kulture današnja etnologija proučava suvremeni način života i kulturu ljudskih društava (etnologija svakidašnjice, etnologija grada, etnologija marginalnih skupina i sl.); procese identifikacije ljudskih zajednica; međuetničke i međunacionalne odnose; kulturne promjene (akulturacija, asimilacija, etnocid) i sl.
Tijekom više od sto godina povijesti te znanosti mijenjali su se ciljevi etnoloških istraživanja: od rekonstrukcije stupnjeva razvoja ljudske kulture (teorija evolucionizma, glavni nositelji L. H. Morgan, E. B. Tylor, H. Spencer) i rekonstrukcije povijesnih veza između ljudskih skupina (difuzionizam, teorija kulturnih krugova, glavni nositelji F. Ratzel, L. Frobenius, W. Schmidt, W. Koppers), preko teorije o kulturnom relativizmu (Clark Wissler, R. Benedict, A. L. Kroeber, Clyde Kluckhohn) do funkcionalističkih (B. Malinowski, A. R. Radcliffe-Brown) i strukturalističkih (C. Levi-Strauss) te u novije doba dinamičkih tumačenja (N. Elias), kao i proučavanja svakidašnjice u njezinim povijesnim i aktualnim izražajima (Peter Burke, H. Bausinger, F. Braudel, J. Le Goff i dr.).
Pojedinačni podatci o načinu života i običajima hrvatskog puka nalaze se kao fragmenti u književnim, putopisnim, povijesnim i drugim djelima. Dujam Hranković opisao je 1405. život Bračana; F. de Diversis de Quartigianis u svojem djelu o gradu Dubrovniku iz 1440. osvrnuo se na svadbene, pogrebne i godišnje običaje Dubrovčana; J. Šižgorić zabilježio je poslovice te uobičajene poslove i običaje Šibenčana; P. Hektorović uz opis trodnevnoga ribarenja zapisao je i pučke popijevke, zagonetke i pjesme; o seoskome životu u Istri obavijestio je G. F. Tommasini, a o običajima, glazbovanju i vjerovanjima u zadarskom zaleđu P. Zoranić. Izvrsne etnografske podatke iz Istre, Hrvatskoga primorja i Žumberka objavio je J. W. Valvasor uz suradnju P. R. Vitezovića. U drugoj polovici XVIII. st. s prosvjetiteljstvom i romantizmom raste zanimanje za način života i običaje puka; smišljeno ih proučavaju i o njima raspravljaju A. M. Relković u Slavoniji, A. Fortis i I. Lovrić u Dalmatinskoj zagori; zatim Matija Piller i Ludvig Mitterpacher u Požeškoj kotlini te početkom XIX. st. B. Hacquet. Oni kao i nekolicina drugih pisaca donose bogatu, no ipak još sporadičnu građu o pučkoj kulturi u pojedinim povijesnim razdobljima. Preporodna kretanja i procesi nacionalne integracije u XIX. st. poticali su prve sustavne akcije skupljanja usmene književne građe (I. Kukuljević-Sakcinski, S. Vraz, V. Babukić, F. Kurelac, J. Volčić i dr.), opise običaja (L. Ilić-Oriovčanin) i ostalih pojava materijalne i duhovne kulture (F. Carrara i dr.). Temelj etnološkim istraživanjima bila su pitanja za bilježenje etnografske građe, objavljena u Kukuljevićevu Arkivu za pověstnicu jugoslavensku; mnogo etnosociološke građe skupljeno je u Zborniku sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena B. Bogišića (1874); a u anketi što ju je proveo Gospodarski list 1850. raspravljalo se o problemu obiteljskih zadruga. Sustavno se počinju istraživati folklorna glazba i glazbala (F. Kuhač), likovni izražaji (F. Lay), a pokušala se rekonstruirati prahrvatska religija (N. Nodilo).
Hrvatska etnologija
Hrvatska etnologija
kao znanost konstituirala se u okrilju Akademije, gdje je potkraj XIX. st. osnovan Odbor za narodni život i običaje te 1896. pokrenut prvi etnološki časopis Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Prvog urednika Zbornika, I. Milčetića, naslijedio je 1897. A. Radić i odmah objavio Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Premda je to djelo primarno kvestionarnog značaja, ono je i programatski dokument nove hrvatske znanstvene discipline, jer je njome Radić odredio sadržaj i opseg znanstvenih predmeta, preporučio metodologiju i iskazao konačni cilj.
