STRUKE:

elita

elita (franc. élite < élit, particip prošli od starofranc. eslire, danas élire < pučki lat. exlegere, za klas. lat. eligere: izabrati, odabrati), skupina osoba, manjina koja ostvaruje utjecaj i nadzor nad nekim ili nad svim područjima društvenog života. Pojam vladajuće političke manjine potječe još od Platona, koji je taj status pripisao filozofima. Danas je elita jedan od ključnih pojmova sociologije i javlja se kao opreka ili kao preinaka tradicionalnoga (marksističkog) pojma vladajuće društvene klase.

Klasični teoretičari elita, među kojima su najistaknutiji V. Pareto, G. Mosca i R. Michels, drže da su društva uvijek podijeljena na vladajuću, upravljačku manjinu i podvlaštenu masu. Prema Paretu, elitu tvore pojedinci koji su u svojim područjima djelovanja dosegnuli najviše domete (veliki umjetnici, znanstvenici, državnici, visoki vojni časnici, šahisti, športaši itd.). Elita u širem smislu obuhvaća i pojedince koji obavljaju rukovodeće funkcije, a podijeljena je na vladajuću i nevladajuću elitu. Mosca tvrdi da je podijeljenost na vladajuću i podređenu klasu neizbježna kako u nedemokratskim tako i u demokratskim društvima, a Michels formulira »željezni zakon oligarhije« prema kojem svaka organizacija ili društveni pokret nužno proizvodi vladavinu malobrojnih, pa je zato demokracija obmana, a revolucija beskorisna.

Teorije elita u suvremenoj sociologiji mnogo su raznovrsnije. C. Wright Mills drži da vladavina elita nije neizbježna. Analizirajući američko društvo, on elite objašnjava kao proizvod institucija, a ne sposobnosti pojedinaca. Oni koji su na vrhu institucionalne hijerarhije uglavnom monopoliziraju moć. Tri su takve ključne institucije: velike korporacije, vojska i država. Na vodećim se položajima u tim institucijama oblikuju tri elite, a zbog povezanosti svojih interesa one tvore jedinstvenu elitu moći. Pluralistička teorija elita (R. A. Dahl) poriče postojanje jedinstvene vladajuće elite. Ta teorija polazi od analize stvarnih odluka i političkih postupaka u različitim područjima društva i dolazi do zaključka da je nemoguće identificirati pravu ili ukupnu vladajuću elitu. Neki autori (R. D. Putnam) drže da je pojam političke birokracije prikladniji od pojma elite, budući da je moć podijeljena između klasične birokracije, proizišle iz procesa funkcionalne i administrativne specijalizacije nacionalne države, te političke birokracije, koja raspolaže simboličkim resursima i dugoročnim projektima. Politolog Arend Lijphart razlikuje elite s obzirom na dva tipa demokracije. Centripetalnim su demokracijama svojstvene homogene i kompetitivne elite, a centrifugalnim demokracijama podijeljene i ideološki legitimirane elite. Modaliteti oblikovanja elita, njihovi profili i resursi, fragmentiranost ili homogenost ovise o društvenoj strukturi, ali i o konjunkturnim čimbenicima.

U suvremenoj sociologiji prevladava mišljenje da u modernim društvima elite izrastaju iz tri kompleksa moći: ekonomsko-industrijskoga, vojno-industrijskoga i intelektualno-političkoga. Također, članstvo u elitama nije određeno nejednakim prirodnim sposobnostima ni nepromjenljivim odnosom nadređenih i podređenih, nego društvenom strukturom i ograničenom društvenom pokretljivošću.

Elitizam, stav prema kojem odabrani pojedinci ostvaruju nadmoćniju ulogu u svim područjima života i rada zajednice; ponašanje određeno prema »višim« vrijednosnim kriterijima.

elita. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17725>.