Elam (elamski Ha[l]tamti, akadski Elamtu), biblijsko ime za staru državu u Prednjoj Aziji, sjeveroistočno od donjega toka rijeke Tigrisa; danas Khuzistan (Iran). Grci su to područje nazivali Elymais, a Rimljani Susiana. Glavni grad Elama bio je najprije Awan, potom Suza (Šušan). Nije poznato kada su se i odakle doselili Elamiti. Država je bila, čini se, savez većega broja gradova-državica, među kojima je vodstvo dugo vremena imala Suza. Potkraj III. tisućljeća pr. Kr. Elam je bio u borbama sa sumerskim državicama; potpao je najprije pod akadsku državu, a nakon 2040. pr. Kr. pod vlast treće dinastije sumerskog Ura. Za slabljenja Ura Elamiti su se osamostalili. U idućim stoljećima ratovali su protiv moćnih mezopotamskih susjeda, bili podvrgavani i bunili se, a u XIII. st. pr. Kr. njihova se država vinula do svojega vrhunca. Jedan od najistaknutijih vladara Elama bio je Šutruk-Nahhunte, koji je oko 1173. pr. Kr. osvojio Babiloniju i odnio velik plijen – među ostalim i Hamurabijev zakonik – u Suzu. Njegov sin Šilhak-Inšušinak u svojim je osvajanjima oko 1150. pr. Kr. dopro na sjeverozapad sve do Kirkuka. Potkraj XII. st. pr. Kr. Elam je osvojio babilonski kralj Nebukadnezar I. U idućim se stoljećima Elam borio s Asirijom, dok ga 639. pr. Kr. nije osvojio asirski kralj Ašurbanipal. Potkraj VI. st. pr. Kr. Elam je došao u vlast Perzijanaca; kao dio države Aleksandra III. Velikoga držali su ga od početka III. st. pr. Kr. Seleukidi, nakon njih Parti, a od III. st. pr. Kr. novoperzijska dinastija Sasanida. Od tog doba dalje dijelio je sudbinu perzijske države.
U elamskoj religiji (koja je bila slična sumerskoj i babilonskoj) glavno božanstvo bio je Inšušinak (gospodar Suze), zatim Humban te božica Pinenkir (gospodarica neba) i božica majka Kiririša.
Najstariji kulturni ostatci (iz neolitika) nađeni su u Suzi i Mussianu. Cijela kultura Elama, uključujući i likovnu umjetnost, pokazuje jak sumerski i babilonski utjecaj. To pokazuju i iskapanja zigurata u Čoga Zanbilu, starom Dur Untašu, iz XIII. st. pr. Kr.
Jezik i pismo. Elamski (elamitski) jezik govorio se u zapadnom Iranu od III. tisućljeća pr. Kr. do posljednjih stoljeća stare ere, a prema nekim mišljenjima i dulje. Poznat je iz staroelamskoga razdoblja (III. do II. tisućljeće pr. Kr.), s još nepotpuno dešifriranih natpisa, te iz novoelamskoga razdoblja (I. tisućljeće pr. Kr.) s trojezičnih natpisa (na staroperzijskom, akadskom i elamskom) ahemenidskih kraljeva Perzije. Premda elamski jezik katkad povezuju s dravidskim jezicima (→ dravidi) u južnoj Indiji, zasad ga valja smatrati genetski izoliranim. To je ergativan jezik s vrlo razrađenim sustavom gramatičkoga slaganja u rodu između imenica i glagola. Temeljni je poredak kategorija u rečenici S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).
U najstarije doba svoje povijesti Elamiti su upotrebljavali, još u potpunosti nedešifrirano, slikovno pismo. Poslije su od Babilonaca preuzeli klinovo pismo (najstariji spomenici oko 2300. pr. Kr.).
