Eckhart [ε'kart], Johannes (Meister Eckhardt), njemački filozof mističar (Hochheim kraj Gothe, oko 1260 – Avignon, prije 30. IV. 1328). Dominikanac, 1303–11. provincijal reda u Sachenu, od 1311. profesor u Parizu, a od 1320. naučavao je u Kölnu. Na inzistiranje franjevaca, nakon njegove smrti papinskom je bulom 1329. osuđeno njegovih 28 teza. Baveći se teološkim, spoznajnoteorijskim i ćudorednim problemima Eckhart se uglavnom oslanjao na Dionizija Areopagita, Tomu Akvinskoga i J. S. Eriugenu. Naučavao je da vjera treba preoblikovati nadnaravno znanje u logičko. Najviša je moć duše um, koji on naziva i iskrom duše, u kojoj je pohranjen naravni osjećaj za dobro unatoč istočnomu grijehu. Glavna je djelatnost duše spoznavanje kojemu osjetila pružaju gradivo iz koje se oblikuje »zajedničko osjetilo« svih zamjedbi. Na temelju zamjedbe razum stvara pojmove. Putem uma čovjek osluškuje Božju volju, pa su volja i pamćenje dovedeni u odnos prema Sinu, Duhu i Ocu (trojstvo). Djelatnost uma čin je Božji u nama. Duša stoji između Boga i stvorenja. Bit Boga sastoji se od ideja. On stvara stvari od ničega po uzoru na ideje. Svrha je života spoznaja Boga i povratak Bogu, a to je moguće zahvaljujući krjeposnu životu, askezi (odvojenost od svega stvorena) i prije svega djelovanju među bližnjima koje je ispunjeno ljubavlju. Za to nije dovoljna samo kontemplacija: po Božjoj milosti može se postići unio mistica s Bogom. Glavna djela: Trodijelno djelo (Opus tripartitum) i Djelo izlaganja (Opus expositionum).
