Đurđević, Ignjat (Ignazio Giorgi Bernardo, Injacio Gjorgi, Đorđić), hrvatski pjesnik i povjesničar (Dubrovnik, 13. II. 1675 – Dubrovnik, 21/22. I. 1737). Potomak jedne od deset dubrovačkih građanskih obitelji koje su nakon potresa 1667. bile primljene među vlastelu. Prvu izobrazbu stekao je u Dubrovniku, u isusovačkoj humanističkoj školi. Postavši punoljetan, ušao je u Veliko vijeće. Dubrovnik je iznenada napustio 1697. i u Rimu stupio u isusovački red, gdje je prošao novicijat i filozofski tečaj. Tri godine predavao je u isusovačkim kolegijima, među ostalim i u Ilirskome kolegiju u Loretu. God. 1705. istupio je iz reda i vratio se kući te sljedeće godine ušao u benediktinski red. Zbog nesuglasica s dubrovačkom vladom 1710. bio je protjeran iz Dubrovnika, pa je otišao u Italiju. God. 1713–28. ponovno je bio u rodnome gradu. Neko je vrijeme bio opat benediktinskoga samostana na Mljetu. God. 1728. u Padovi je nadgledao tiskanje Uzdaha Mandalijene pokornice i Saltijera slovinskog, a 1731. vratio se u Dubrovnik. Umro je u samostanu sv. Jakova na Višnjici, gdje je i pokopan.
Đurđević je pisao na hrvatskome i latinskome. Opus mu je žanrovski i tematski raznolik. Za života je tiskao barokni religiozni spjev Uzdasi Mandalijene pokornice, čemu je dodao Razlike pjesni duhovne i djeloispravne (1728), prepjev sveukupnoga psaltira Saltijer slovinski (1729) i latinsku raspravu o brodolomu sv. Pavla na Mljetu (1730), koja je izazvala polemičke reakcije. Od hrvatskih djela u rukopisu su ostali prozni Život sv. Benedikta, rijedak primjer proze u starijoj hrvatskoj književnosti, te zbirka Pjesni razlike, koju je Đurđević sam sredio. Ona sadrži ljubavnu liriku, idilske sastavke naslovljene Egloge iliti razgovori pastijerski, dulje pripovjedne pjesme Razlike zgode nesrećne ljubavi, nabožnu liriku, pjesme »na narodnu« (Pjesni pirne iliti začinke, Za gutke), parodijski spjev Suze Marunkove, početak drame Judita, prijevode basana i prepjeve s latinskoga i talijanskoga. Prevladavajući je stih osmerac, premda se pojavljuju i dvostruko rimovani dvanaesterac i neki folklorni metri. Uzdasi i ljubavna lirika, a nešto manje i neki drugi sastavi, prožeti su baroknim figuralnim ukrasom.
Zbirka latinskih pjesama Latinske pjesni razlike (Poetici lusus varii) također nije bila tiskana za Đurđevićeva života, a sadržava 162 pjesme, od kojih su 22 sastavljene kao uputa učenicima za pisanje. Na naslovnome listu piše da su nastale između 1703. i 1708., ali ima pjesama koje se mogu datirati i prije toga razdoblja i nakon njega. Prema obliku Đurđević ih je podijelio na elegiae, heroica, odae i epigrammata. Većina sastava te zbirke religiozne je tematike, a osim njih zbirka sadržava i četiri metamorfoze ispjevane po ugledu na Ovidija, satirične epigrame, nastale uglavnom pod utjecajem Marcijala, nekoliko ljubavnih pjesama, prigodnice i pjesničke parafraze, pretežito pod utjecajem Horacija i Marcijala. Zbirku karakteriziraju jezični i metrički eksperimenti te hipertrofirani, barokni ornatus (D. Novaković). Biografskim djelom Vitae et carmina, u kojem je skupio životopise stotinjak uglavnom dubrovačkih pisaca, Đurđević stoji na početku niza dubrovačkih biobibliografa koji su proučavali književni rad svojih sugrađana. Nedovršeni su ostali njegovi historiografski spisi na latinskome, u kojima je namjeravao dati svjetovnu i crkvenu povijest Ilirika.
Prema ocjenama književne historiografije, Đurđević zauzima visoko mjesto među hrvatskim baroknim pjesnicima. Ujedno je i posljednji veliki pjesnik staroga Dubrovnika.
